IZLOZI_OTVORENO MESO
(poetska reportaža)

poezija mesa slična je poeziji mora, ljubavi, tuge i strasti za predmete.
posjet mesnici uzbuđuje. što ćemo danas za ručak?, pitanje je svakog
ozbiljnog domaćinstva i kulinarske sline. svježi prelijepi mrtvi komadi
sočne svinjetine, janjetine, govedine i teletine izazivaju trenutnu nepčanu epilepsiju. živi komadi mesa u pokretu izazivaju jaku erotsku padavicu.
iako je meso skupo, ponekad jako skupo, ljudi ga kupuju. jednostavno
ne mogu odoljeti zovu vlastite prirode. lijepo je vidjeti taj kupoprodajni
ples proteina. postoji li razlika između mrtvog mesa u izlogu mesnice i
živog mesa u prostitucijskom izlogu? postoji. mrtvo meso se jede, živo
se jebe.
Red Light District ili De Wallen. Četvrt crvenih svjetiljaka. Crvena četvrt.
kvart je u osnovnoj boji: boji krvi. prevladava tamnocrveni neon, ali ima
ružičastog i plavog. u centru grijeha je Muzej hašiša i marihuane. blizu
je i Stara crkva, najstarija župna crkva u Amsterdamu. šetnja. Kiki, ja,
Skinny i Marijke. gledamo meso u izlozima otvoreno za komunikaciju i
izmjenu sokova. djevojke u izlozima izgledaju kao zvjezdice ili krijesnice,
svjetlucajući zavodljivo sve dok ne uđe mušterija i crvena se zavjesa
spusti. crvena četvrt vrvi žudnim ljudima u potrazi za užitkom u mesu. u
vodi kanala treperi privlačan odsjaj plavih, crvenih i ružičastih neonskih
slova. boje crtaju riječi pohote po vlažnoj površini mokre vode. erotska sluz
u zraku toliko je gusta da se može rezati crvenim krvavim vrškom ljubavnih strelica. u moj poetski pogled zauvijek se usijeca društveno važnu kulturnu
instituciju treperavih izloga. u njima su oskudno odjevena susretljiva bića,
lijepe prostitutke u raznim pozama. u izlozima svjetlucaju privlačne žene,
moćne noćne krijesnice (lucciola), upućuje me prijatelj Skinny, kako glasi
odlično pogođen talijanski sinonim za prostitutku s crvenim svjetlećim
trokutom, centrom ovoga svijeta, koji se nalazi na sredini njezina tijela.
neke krijesnice izgledaju kao netom propupale djevojčice, neke kao zrele
dame iz visokog društva. Skinny glasom znalca primjećuje da su, što se
tiče fizičke ljepote, javne žene u izlozima, zapravo, spolna aristokracija,
to jest elitno meso, za razliku od većine uglavnom neuglednih, rađanjem,
radom i karijerom izmučenih kućnih kućanskih žena. već samo nabrajanje
naziva u veseloj četvrti kupoprodajnog mesa izaziva opojnost: Excalibur,
Casa Rosso, Erotic Museum. tu su i radionice tetovaža, dućan s erotskim
igračkama, a u njemu modna lutka polugole žene na biciklu s natpisom
Don’t touch the bike! slijede kultna mjesta kao što su Moulin Rouge,
Red Light Bar i psihodelično išaran coffeeshop The Bulldog na kojemu
piše da je otvoren 17. 12. 1975. sa zanimanjem gledamo izloženo ljudsko
žensko meso. svidio mi se jedan komad. (kako da drugačije, osim u slengu,
nazovem to lijepo biće u izlogu?) pjesnici su znatiželjni. uključim diktafon
u džepu pa priđem jednom izlogu i kucnem po vratima pomalo nesigurnom
stidljivom kretnjom. to je dio mojeg plana. glumim stid gledajući bojažljivo
svoju odabranicu. privlačna polugola djevojka, odjevena u jednostavno
donje rublje Victoria’s Secret, bez čipke, otvara vrata izloga i zavodljivo mi
se smiješi. (ona se smiješi, ja se smiješim, ali stidljivo, svi se smiješimo kao
da je prostitucija najnormalnija pojava poput pranja kose, vožnje taksijem i
tramvajem ili svakodnevnog doručka, što zapravo i jest, i to još od početka
naše civilizacije. pitam je za cijenu. 50 eura brzi “suck & fuck”, 15 minuta.
ako želiš još 15 minuta, cijena se penje, a ako pak želiš još cijena se opet
penje. nema ljubljenja u usta, kondom obavezan. kažem joj: “Sve je OK,
draga. Za početak neka bude 15 minuta. Hvala ti, dušo, divna si.” ulazim u
izlog. djevojka zatvara vrata i spušta zavjesu. sjednem na krevet, dajem joj
50 eura. ona se lelujajući primiče, posao je posao. razmjena naših imena.
Milko. Nadia. pretpostavljam da je to njeno umjetničko, to jest profesionalno
ime. ja sam iz Zagreba, kažem. a ja iz Bukurešta, odvrati umiljato Nadia i
klekne primičući se još bliže, jer u 15 minuta mora sve obaviti. zaustavim je
tužnom kretnjom, pomalo drhteći, trnući od pomisli da u mom džepu otkrije
diktafon. (u Četvrti crvenih svjetiljaka zabranjeno je fotografirati prostitutke,
a kamoli koristiti diktafon u intimnoj situaciji.) pričam joj tužnu priču o sebi,
jako tužnu. ukratko, u teškoj sam depresiji. panično se bojim seksa još od
djetinjstva. ovdje sam da se ohrabrim. tužan sam, draga Nadia, jako tužan.
s tobom danas želim za 50 eura samo malo razgovarati, a kad steknem
samopouzdanje rado bih bio s tobom i pola sata, možda čak i cijeli sat. Nadia
se blago osmjehuje slušajući moje tužne romantične riječi. čini se da sam u
njoj probudio suosjećanje ili možda sjećanje na nešto lijepo i romantično što
joj se dogodilo dok je još živjela u Rumunjskoj, u svom rodnom Bukureštu.
Nadia zatim sjedne pokraj mene na krevet i prijateljskom gestom promrsi
mi rukom kosu. razgovor, zašto ne? pa razgovarajmo onda, Milko. izlazim
nakon 15 minuta olakšan za 50 eura, ali s dobrim i detaljnim uvidom u život
kupoprodajnog mesa. (pjesnik koji piše neurotičnu poeziju u prozi mora
investirati novac u skupljanje građe da bi uopće napisao pjesmu o takvoj
temi.) zavjesa je dignuta, drama nuđenja tijela opet je u akciji. Nadia je u
izlogu. osvijetljeno svježe mlado meso od 23 godine. tako mi je rekla, iako
mislim da ima jedva 20, najviše dvadeset i jednu. kad smo se društvo i ja
malo udaljili od izloga, izvadim diktafon, isključim ga i ponovno uključim.
dok seksualna rijeka ljudi prolazi kraj nas, mi usred Četvrti crvenih svjetiljaka
slušamo razgovor zbunjenog stidljivog Milka i profesionalke Nadie. slušajući
drhtim od poetske požude za pisanjem izazvane druženjem s krijesnicom.
mislim o ovoj pjesmi koju ću napisati kad dođem kući. toliko sam oduševljen
svojim pothvatom da na uglu u crvenkasto osvijetljenom dućanu Red Light
Souvenirs kupujem Kiki pletenu crvenu kapu, a sebi crn šešir. crveno i crno.
boje se slažu. odmah ta pokrivala stavljamo na glavu i pravimo opasne face.
Skinny kaže da izgledamo kao Bonnie i Clyde, kao da se upravo spremamo
opljačkati neku banku. nadahnuti nama Skinny i Marijke kupuju sebi šalove
šašavih boja. zbog uspješno obavljenog pjesničkog skupljanja građe želim
društvo počastiti večerom. odlazimo na Damrak pun turista. večeramo na
maloj terasi ispred hotela De Korenaer. Kiki glumi djevojčicu i nekoliko puta
ponavlja: “Hej, ljudi, Milko je bio kod kurve u izlogu, aha! Yeah, Milko je od
nje dobio novi pogled na svijet i nove Windowse, aha! Milko sad ima najnoviju
verziju Windowsa, aha!” smijemo se. radost je nemoguće obuzdati. senzibilitet
veselja još je uvijek moguć, čak i u ovakvom svijetu. nadvikujemo se i punim
čašama nazdravljamo sebi, svijetu i ljudima koji prolaze pokraj našeg stola.
lijepa je večer na Damraku. volim kad u životu nema ni mraka ni drame.
Skinny i ja objašnjavamo Kiki i Marijke što se sve u hrvatskom jeziku može
učiniti s riječima dam i Damrak. krijesnice i danas lete seksualno uzbuđene.
noćas će se i one mnogo puta sjediniti u ljubavi. njima nisu potrebni izlozi.