Probudim se jutros i sjećanje me odnese u ratni Badnjak kad smo po prvi i jedini put kitili umjetni bor, jer do pravih se nije moglo. zatim poslušam vijesti, pogledam portale i zaključim: nije noćna mora. i dnevna je. osjećam se loše. nije to promjena kakvu smo željeli. više vonja na prijevaru, vještu obmanu, varku, igru u kojoj veći lopov “nadmudruje” manjeg radi užitka u lopovluku kao takvom. a nije da nisam htjela promjenu, već odavno sanjam neki rez, već odavno mi je puna kapa te agonije i hrvatske šutnje, te “samodajemenidobro” politike svakog pojedinca, bez ikakve nade da se formira jači glas, jača družba i veli sve ono što se govori po mračnim hodnicima lijepe nam naše. jer nikako iskočiti iz jugoposlušničkog modela posutog kosturima iz ormara na nivou zemlje, a na nivou grada sicilijanski ključ nadvisio je uzor. doslovno mi je dosta gledanja funkcioniranja pobabuistričevima, jer ja babe i stričeve imam eventualno da ih ubacim u glavne ili sporedne likove u status na fejsu, no to čoporenje na svim nivoima umori mi dušu i tijelo i kosti, pa su mi teški povremeni zaključci, uvjetovani činjeničnim stanjem, kako će se prije izdajice i poturice umoriti negoli će od nas netko reagirati.
Prisjetivši se dana prije u kojem smo se zaustavili na kalamburama vezanim za nepoznavanje jezika svoje matere oktroiranog mandatara, a poznavanje istog jest jedno od temeljnih mjerila “ljubavi spram domovine”, uz prvu sam jutarnju crnu računala kako je njegova artikulacija prihvaćanja te dužnosti bila “da pomogne zemlji”. pa se, uključivši minimalno vijuge, prisjetim opet tog ratnog Božića i izračunam koliko je mister tada imao, a imao je dvadeset i pet, dakle i u to je davno vrijeme mogao iskazati “ljubav prema domovini” kao što ju je iskazao moj dobri prijatelj Ivica, s već tada vrhunskim talentom za biznis, no eto, Ivica je otišao “pomoći svojoj zemlji”, nikad se nije vratio i nikada njegov talent nije zasjao punim sjajem.
Pa me sve to podsjeti na Gogolja i njegove likove i to kako mi gutamo svašta međusobno se proždirući i opet ta teška gorčina, ona koja ne odlazi iako je sve okej, hvala Bogu nismo svi još gladni i žedni, ne udara nas plavi po glavi… i ako prihvatim nametnuto, kao što prihvaćamo sve ovo što nam je dosad nametnuto, ne mogu se ne upitati, s obzirom na jedno od radnih mjesta “odabranog”, pliva li sve to ili ćemo se konačno utopiti na kraju ipak svjesni kako nam najneizvjesnije novo ljeto dolazi, a da to baš ničim nismo zaslužili.

Sretan Božić!