1.

Petak navečer, jedanaest sati… Supruga zaspala na kauču pred televizorom, djeca spavaju kao anđeli u susjednoj sobi. Mir, spokoj… Još samo da prošećem psa oko kvarta, pa mogu i ja na spavanje. Iznenada se oglasi mobitel da je stigla sms-poruka. Presiječem čuđenje da mi itko išta javlja u to doba time da otvorim poruku i čitam je, no sadržaj me zgromi da sam, čitajući, nesvjesno stisnuo napravu kao junak iz narodne pjesme koji cijedi vodu iz suhe drenovine.

NE MOGU VISE IZDRZATI! MORAM BITI TVOJA! TI ZNAS DA SAM ODUVIJEK TVOJA. SAMO OTEBI MISLIM. SVI DRUGI MI NIŠTA NE ZNAČE. TI SI LJUBAV MOG ŽIVOTA. NAPRAVI ME ŽENOM I BIT CEMO ZAUVIJEK ZAJEDNO! NISTA DRUGO MI NIJE VAZNO OSIM TEBE!VOLJENI, JAVI SE! SASA

Na početku poruke sam pomislio: ma tko to piše nebuloze?! Na sredini sam bio uvjeren: to mora da se netko zabunio i poslao poruku na krivi, moj broj. Na kraju me je satrlo kada sam uvidio da je poruka ipak za mene i razaznao tko je šalje. Saša! Nije bilo mjesta dvojbi. Njezino ime na kraju, elektronika je očitavala da je sms poslan s njezinog mobitela, a sadržaj zapravo nije bio neočekivan. Bilo je to kao da oduvijek hodam po vulkanskom tlu, znam da se nepojmljiva snaga magme nakuplja i da će kad-tad provaliti, a zatim se iznenadim erupciji i gledam kako izbijaju pakleni plamenovi koji će nas sve sažgati.

2.

Saša! Šesnaest godina! I to ne bilo kakvih šesnaest godina, nego veličanstvenih šesnaest! Tako nešto ljupko rijetko se može vidjeti. Potpuno izrasla, savršeno oblikovana, elegantnih pokreta, savršena, milina je pogledati. Seksi da ti pamet stane. Ne možeš je pogledati, a da unaprijed ne zavidiš sretniku kojemu će pripasti, da ne zažališ što vrijeme prolazi, a životne faze nam se ne poklapaju. Mila, draga, dobro odgojena, dijete s kojim nikada nije bilo problema, najveće blago i ponos roditelja.

Neki od mojih vršnjaka koji su požurili već su bake i djedovi, većina ostalih ima odraslu djecu. Ja sam kasno postao otac, moji su još mali. Kad se okupimo na takozvanim “vatrogasnim zabavama”, zajedno s potomcima, djeca svih ostalih bježe od mojih kikića jer su im naporni i dosadni. Jedino se Saša oduvijek neumorno igra s mojima, kao dobra vila, i oslobađa suprugu i mene da se možemo prepustiti druženju s prijateljima.

Saša je od malih nogu bila drugačija. Tumačili smo da je to zato što je jedinica. Dok su sva ostala djeca jurila i vrištala u gomili, ona je uvijek bila donekle po strani, tiha i smirena, očigledno u svom svijetu mašte. Mnogo više od ostalih vršnjaka provodila je vrijeme s knjigama. Dok smo na ostale morali paziti da ne pretjeruju s djetinjarijama, nju smo poticali da im se pridruži. Dolazila je odraslima sa starmalim pitanjima koja su nas čudila, a na koja je malo tko mogao dati dobar odgovor. Vremenom su je s tim pitanjima upućivali pravo meni, a ubrzo je naučila da ni ne očekuje odgovore od drugih. Napokon kao da je čekala da svratim do njenih roditelja da istrese preda me sve što se u međuvremenu nakupilo.

Imala je sedam ili osam godina kada se njezina majka našalila “Pa ona je zaljubljena u tebe!” Odrasli su to prihvatili kao dobru šalu i navalili neukusno pretjeravati, tjerajući je da se posrami, pocrveni i pokuša se skloniti, da sam je morao zaštititi i obuzdati ih.

Negdje s deset godina je u kutiji s porodičnim fotografijama naišla na jednu na kojoj smo njezina majka i ja, još vrlo mladi, bili više nego prijateljski zagrljeni. Majka mi je povjerila da je odmah uzbuđeno dotrčala i majka joj je priznala da smo nekoć bili “cura i dečko”, da smo “hodali”, i – ponesena iznenadnom provalom uspomena – izlanula osupnutoj djevojčici da se lako moglo dogoditi da joj ja budem otac.

Sljedeći put kada sam navratio u njihovu kuću, uočio sam da me Saša gleda drugačije nego inače, pomnije, kao da me prvi puta vidi. Pomislio sam da procjenjuje kako bi bilo da sam joj zaista otac, ali nisam mogao previdjeti da u očima djevojčice vidim i zanimanje zrele žene koja je zadovoljna onim što vidi.

Čim smo ostali nasamo, iskoristila je priliku da me zapita:

– Hodao si s Adrianovom mamom, i sa Slavičinom mamom… – mora da se raspitala među djecom u međuvremenu. – Zar si ti hodao sa svim mamama?

Pitanje me je toliko zapanjilo da se više ne sjećam s kojim sam se odgovorom izvukao.

Godinama sam dolazio u njihovu kuću nakon dalekih putovanja donoseći egzotične darove i neuobičajene priče. Ništa čudno da je osjetljiva djevojčica mogla isplesti oko mog lika svakovrsne snove. Pa još kada zađe u godine kad hormoni podivljaju, a emocije samo krešu!

Ali – šesnaest godina! Ta to je i za mene previše!

3.

Sva sreća da sam sjedio kada je stigla poruka jer bih se inače srušio. Ovako sam samo ostao bez daha i izbečio oči. Morao sam pročitati ponovno, da mi se nije učinilo. Ne. Ista slova tvorila su iste riječi i činilo mi se da čujem njezin glas kako ih izgovara. Došavši do kraja, vratio sam se na početak: “NE MOGU VIŠE IZDRŽATI…” U meni se razbuktalo – Saša! Ta i ja nju oduvijek volim! Još kada je bila dijete, bila mi je posebna. Otkako sam je prvi puta vidio, za mene su postojala sva ostala djeca – i Saša. Prateći kako raste, u bezbroj navrata sam pomislio – što nisam barem dvadeset godina mlađi?! No ono na što se nikada nisam usudio ni pomisliti, jače je od svega: oni koji su rođeni jedno za drugoga, naći će se usprkos svim preprekama!

Njezin mazni glas odjekivao je u mojoj glavi kao u pećini u kojoj jeka ne dozvoljava ničem izgovorenom da zamre, glasno i razgovijetno, dok sam iščitavao poruku iznova i iznova. Zahvatio me vir i uzdigao kao vrtlog pijavice u visine iznad svega što sam zaboravio: tko sam, što sam i gdje sam. U mislima mi je bila samo ona, kako mi se priljubljuje, njene ruke kako me omataju, njeno tijelo kako se izvija pod mojim… Šesnaest godina čekanja, ali zavrijedilo je. Dapače, sad je pravi čas! Dirljivo je kako mlade djevojke s obožavanjem primaju muško tijelo i sa strahopoštovanjem ustreptalo daju svoje. Kad zgrabe kurac, misle da je on najvažnija stvar na svijetu. Posvećuju mu se kao da im o tome život ovisi. Saša je spremna postati žena, a tko je zaslužio više od mene da u tome doprinese?

Ima vremena da vremenom svede stvari na pravu mjeru. Otužno je kako će i ona kad-tad postati supruga koja rutinski odrađuje supruga, tek da jedno drugom pokažu da je s njihovim brakom sve u redu. Zrele žene se rijetko predaju bez zadrške. Uvijek su u sjećanju posljednje tri bračne svađe i pomisao na neizbježnu sutrašnju, pa si ne mogu dozvoliti baš sve s onim kojemu će sutra bacati tanjure u glavu. I u najstrasnijem času odraslim ženama je jedan dio svijesti zaokupljen pitanjima jesu li svi računi plaćeni i hoće li sutra doći vodoinstalater, kako je obećao. Rijetke su žene koje se mogu osloboditi svega toga, čemu najviše doprinosi ako su u doba neopterećene mladosti upoznale pravi, potpuno prožimajući seks. Seks pune snage moguć je jedino kada se zaboravi na sve drugo osim “sada” i “ovdje”, a to je stanje koje mogu dostići samo oni koji su u njemu već bili. Što ljepša sjećanja, to veća želja da se iskustva ponove. Što upečatljiviji doživljaj, to ga je lakše u novim okolnostima ponoviti. Što strastveniji početak, to duže strast u životu opstane. A tko bi mogao predanije i požrtvovnije posvetiti Sašu u sve tajne žensko-muškog spajanja od mene? Bez lažne skromnosti, nisam se mogao prisjetiti ikoga drugoga.

Potpuno lud vidio sam Sašu kako kleči preda mnom očekujući da joj priđem, pogled koji izmjenjujemo kada me po prvi put uzima u sebe, oči koje se spuštaju da prate kako izgleda ono što ulazi u nju i kako ulazi… Šesnaest godina! Toliko je savitljiva da može spojiti one duge noge iza vlastite glave… Zapravo, ovdje iznesene natuknice ni približno ne mogu predočiti sve što mi se uskovitlalo u podivljaloj mašti. Nema poze ni zahvata u kojima je nisam makar na djelić sekunde dočarao. To ne mogu i ne smijem propustiti!

Jedanaest sati navečer, svi moji spavaju, a ja još trebam prošetati psa… To je vrijeme kada današnja mladež tek izlazi, a vraćaju se u tri-četiri ujutro. Umjesto da šećem, psa mogu ostaviti u vrtu, sjesti u auto, javiti Saši da se nađemo, vratiti je kući u uobičajeno vrijeme i uvući se nazad u svoj krevet da nitko ne primijeti išta sumnjivo.

Šesnaest godina, pa što? Moja je baka imala sedamnaest kada je rodila prvo dijete! Kao da je Džingis-kan pitao za izvod iz matične knjige rođenih kada mu se na koju digao!

4.

Prenuo sam se iznenada prožet istinskom stravom, kao kad me u mlađim danima znala u najcrnjoj noći iz najdubljeg sna buditi pomisao o neizbježnoj smrti. Bez razmišljanja primijenio sam isti recept kao i tada. Skočio sam na noge, jurnuo u kupaonicu, upalio svjetlo i stao pred ogledalo. U ogledalu iznad umivaonika vidio sam se od pasa na gore. Vidi majmuna!

Kad ležiš u mraku sklopljenih očiju, čini se da si jedino što postoji, te ako to prestane – nestati će cijeli svemir. Istovremena pomisao da će se to kad-tad nužno dogoditi, da će sve nestati, da je nezamislivo neotklonjivo, uklinjuje se takvim srazom da osjećaš da će ti misli eksplodirati. No kad stanem pred ogledalo, iznenada se vidim izvana. Izgledam isto kao i niz ljudi koje sam dobro poznavao i koje sam volio, koji su već umrli, pa je poruka očigledna i jaka. Ako su oni umrli, zašto ne bih i ja? Ako su oni mogli, mogu i ja. I nisam cijeli svemir, nego je oko mene i kupaonica i iza mene zid koji je dijeli od susjedne prostorije, i sve će to ostati i nakon mene, te moj nestanak ne mijenja ništa u poretku svijeta. S ljudima koje sam volio dijelio sam vrijeme života, predstoji mi da im se pridružim i u iskustvu koje još ne mogu predočiti. Taj objektivni pogled na sebe i misli koje je izazivao uvijek su me uspijevali smiriti, te danas više ne trebam ni ustati, već jednostavno prizovem slijed misli koje sve svedu na pravu mjeru. Suočavanje s vlastitim likom presjeklo je razulareno bjesnilo maštanja o Saši. Kako sam mogao i pomisliti da bi takva mlada ljepotica mogla biti zaljubljena u matorca poput mene?

Djevojke u Sašinim godinama zaljubljuju se u zgođušne mladce, u dečkiće u pomodnim majicama. Od petnaeste do dvadesete dovoljno im je da onaj u kojega su se zagledale ima frizuru koja im se sviđa, da je glasan u društvu i spreman drsko ogovoriti profesoru u školi, pa još ako koji put iskamči auto od oca – što ćeš više! Vrlo mlade djevojke razmišljaju binarno. Glatka koža: Uj! Naborana koža: Fuj! Čvrsti truh: DA. Pivski trbuščić: NE. Svi zubi na broju: 1. Socijalno zubalo: 0. Taj binarni pogled na svijet može se narušiti jedino ako su prisutne izuzetne dodatne okolnosti. Recimo, takve mlade ljepotice mogu se vidjeti – ako su pametne – uz matore milijunaše ili ofucane jet-set bonvivane, ako su bedaste. Nisam ni narko-diler, pa da iskorištavam njenu ovisnost. Gorko sam se nasmijao sjetivši se starog vica: takve su cure za “odlikaše”! Kako sam mogao toliko skrenuti da i na trenutak povjerujem da bi Saša, ili netko poput Saše, mogao iskreno napisati onakvu poruku tipu kakvog sam gledao u ogledalu?

Ipak, poruka je stigla. Mogao sam je izbrisati, ali ne i zaboraviti. Ta poruka je drveno željezo, okrugli kvadrat, nešto nemoguće – a ipak je ovdje. Mora postojati razumno objašnjenje…

Jedanaest navečer. Recimo, izašla je u neki diskoklub naći se s društvom, ondje je trebao biti i dripac s kojim očijuka, nije došao, umjesto njega stigle su prijateljice s viješću da je otišao na drugo mjesto s nekom drugom curicom, prijateljice je zafrkavaju… Ili je balavac došao i počeo izvoditi neke nedorasle štosove da joj se zgadio i on i svi vršnjaci i pomislila je tko bi je mogao utjeđiti… Možda je i nešto u bijesu popila, pa joj se sve zamantalo i učinilo joj se da je što nije, da bi moglo biti što biti ne može, te je u vrućici poslala poruke i čim je poslala, osvijestila se i sada se grize što je učinila.

Ili ona pleše s najpoželjnijim dečkom iz društva, a zavidne i zlobne prijateljice koje su ostale sjediti izvadile su joj mobitel iz torbe, prisjetile se da me je spominjala kao zanimljivog lika, pronašle moj broj u adresaru i poslale poruku da se zabave. Mora da je to ili nešto takvo…

A onda – tu je i njezina majka. Ta se ne bi skanjivala da mi počupa kosu, iskopa oči, popljuje me i izgazi, kada bi se tako nešto pročulo. A njezin otac, ako nema kalašnjikov u špajzi, nitko nema!

Uostalom, afera s nedoraslom maloljetnicom je posljednje što mi je u životu potrebno! Napokon sam uspio da živim upravo onako kako sam oduvijek želio, i sada da sve to uništim?!

Budi realan, govorio sam si, to što piše u poruci nije stvarno. To ne može biti. A ako i jeste stvarno, opet ne može biti, ne može se ostvariti. Nemoguće na kvadrat!

S druge strane, ja sam ipak potomak djece cvijeća… “Make love, not war!” Kako je ono glasila parola nas šezdesetosmaša? “Budimo realni, tražimo nemoguće!”

Poruka je još uvijek na ekranu mog mobitela, neizbrisana. Izaziva! Što s njom?

5.

Izjurio sam na balkon i propeo se uz ogradu: zraka! Zraka! No svježi zrak, umjesto da me otrijezni još me opio i plam ludila, umjesto da se ugasi, samo se razbuktao. Kao da su mi izrasla zmajeva krila i iznikli vampirski zubi!

Željezo se kuje dok je vruće! Zašto bi bilo nemoguće da mladica sada izgara od strasti za mnom? Zasigurno igram ulogu u njezinom sazrijevanju kao zanimljiv primjerak muškarca, to što sam stariji može joj imponirati, nikada se nije uklapala među vršnjake, oduvijek je bila zrelija od svoje generacije, lako moguće da su je njeni godišnjaci razočarali svojom neozbiljnošću. Ako me već godinama priželjkuje, a osjetila je da joj je vrijeme postati ženom, zna da mi se može s povjerenjem prepustiti. Strašna je snaga nagona kada eruptiraju, lako mogu zamisliti kako je razdiru da ne može više izdržati.

Zašto bi bilo nemoguće da tako mlada ljepotica fokusira svoje seksualne i emocionalne težnje prema starijem muškarcu poput mene? Pa i supruga mi je mlađa dvadeset i nešto godina, spada u mlađe žene, a bogme je i ljepotica! Kad se ona mogla zaljubiti, i do sada nije požalila što se udala, što netko još mlađi ne bi mogao isto tako? Koliko je već prvo nevjerojatno, nevjerojatno je i drugo, no kako se prvo ostvarilo, zašto ne bi i drugo? Znam niz žena koje vole isključivo znatno starije muškarce od sebe, samo takve kroz život nižu; zašto Saša ne bi bila jedna od tih? Ako već jeste, zašto ja ne bih bio prvi?

Uostalom, postoje izuzetne okolnosti. Ne trebam biti ni matori milijunaš, ni jet-set bonvivan, ni narkodiler. Izuzetne okolnosti smo ona i ja i cijela povijest naših odnosa otkada se rodila, te dvije paralelne linije između kojih oduvijek titra obostrana privlačnost, koje su sve bliže i bliže i kat-tad, uskoro, će se presjeći…

Zašto ja ne bih napravio prvi korak? Nagrada je bajna…Mogu nazvati njezinu majku i zamoliti da mi pošalje neku knjigu, kao – hitno mi je potrebna, a nemam vremena svratiti do njih, neka pošalje kćerku da mi donese… Sigurno bi mi uslišala molbu. A da dobijem malu na samo, dovoljno sam iskusan da bih je mogao obrlatiti, ne bi imala obrane. Malo laskanja, malo lascivnosti, malo mentalnog golicanja, malo dovođenja u nezgodnu situaciju… I ne bih je trebao ništa odviše nagovarati. Teško žabu u vodu natjerat! Jest da bi to bilo nisko i podlo, i ja to ne bih nikada, ali mogao bih… Mogao bih, ali neću, što znači da ipak mogu, iako neću, no glavno je da mogu…

Mogao bih je dobiti na više načina, ona je zapravo već moja, samo je trebam ubrati, kao da je zrela jabuka malo potresti drvce da mi sama padne u krilo… Kao ono kada smo s obiteljima bili u Čateškim toplicama i igrali se u toploj vodi, samo me je prisustvo naših najbližih spriječilo da je ne opalim odmah ondje, u bazenu, ne obazirući se na sve druge kupače. Morao sam ostati još pola sata duže u vodi nakon što je izašla, da mi se spusti toliko da i ja mogu izaći. Mogao bih je bez muke nagovoriti da ponovimo taj izlet, ali sami, da pobjegnemo od svih ostalih i čuvamo to kao našu tajnu.

Zašto bih ja trebao napraviti ikakav prvi korak, kada ga je Saša sama već napravila poslavši poruku? Ona je odabrala moment, na meni je samo da prihvatim i nastavim. Ako se naše životne linije trebaju presjeći, sada je čas! Ja mogu samo odbiti, upropastiti priliku. Ako je propustim, ona padne nekome drugome u ruke, tko zna hoće li mi se ikada više prilika ponoviti? Bilo mi je jasno: velika je vjerojatnost da se situacija može opisati sa “sad ili nikad!”

Hoću! Hoću! Što košta da košta! Istina da si nikada ne bih oprostio da mi se odnosi s njezinom majkom, dobrom prijateljicom, zauvijek pokvare, ali tko ne riskira, niti ne profitira. Jeste da mi pomisao na kalašnjikov koji njen stari skriva negdje u podrumu nije prijatna, ali jebeš frajera koji nema petlju! Jeste da mi supruga, kada bi tako nešto saznala, nikada ne bi oprostila, ali što mogu kada je jače od mene? Hoću Sašu! Činilo mi se da bi imati Sašu, samo jedanput u životu, značilo da sam se i imao zašto roditi. Možda bi me to oslobodilo da nadalje mogu smireno nastaviti svoj život, no istovremeno mi je bilo jasno da bih jednako lako, da je samo jednom okusim, mogao postati raspomamljeni bezumni ovisnik koji nadalje ne može bez nje živjeti.

“Sad ili nikad” imalo je još jedno značenje. “Sad ili nikad” mogao sam upropastiti svoj život kao nikada ranije i kasnije.

6.

Ponovo sam pročitao poruku koju sam već znao napamet: NE MOGU VISE IZDRZATI! MORAM BITI TVOJA! TI ZNAS DA SAM ODUVIJEK TVOJA. SAMO OTEBI MISLIM. SVI DRUGI MI NIŠTA NE ZNAČE. TI SI LJUBAV MOG ŽIVOTA. NAPRAVI ME ŽENOM I BIT CEMO ZAUVIJEK ZAJEDNO! NISTA DRUGO MI NIJE VAZNO OSIM TEBE!VOLJENI, JAVI SE! SASA

Na kraju poruke bila je i oznaka vremena kada je poslana. Prije pola sata! Zar je već prošlo pola sata otkada je stigla? Je. Pas mater kako vrijeme leti, a još ništa nisam smislio! Još ću i upropastiti priliku oklijevajući!

Ako je Saša poslala tu poruku, mora da čeka kao na iglama. Mora da ju je mnogo koštalo da se odvaži napisati je, mora da su joj ruke drhtale dok je pritiskala naredbu za slanje, njoj mora da se svaka minuta što odgovor ne stiže razvlači kao vječnost. Jadna moja mala, ne mogu je držati na takvim mukama! Moja Saša, kakvo bi bilo olakšanje poslati poruku: NAPOKON! JEDVA SAM DOCEKAO! STIZEM IZ OVIH STOPA BEZ OKLIJEVANJA. JEDVA CEKAM DA TE STEGNEM U ZAGRLJAJ! ZELIM TE VISE OD SVEGA!

Ako je poslala poruku, nije sigurna kakav će biti odgovor. Možda strepi da bih je mogao odbiti. To bi joj pocijepalo srce. I ona stavlja sve na kocku tom porukom javljajući se jednom od odraslih koje do kraja ne razumije. Ako je odbijem, ne samo da neće dobiti što bi htjela, nego će i izgubiti sve snove. Nema gore stvari u njezinim godinama nego da te odbije onaj kojega želiš. Nije to samo bol, već i poniženje, osobna, ali i generacijska uvreda: igre odraslih još nisu za tebe! Ne mogu tako nešto napraviti mojoj dragoj Saši!

No što ako je poruka plod jedne od onih brojnih mogućnosti koje mi sve ne mogu ni pasti na pamet po kojima poruku nije poslala ona ili ju je poslala ona, ali nije ozbiljno mislila što je napisala? Što ako je njezinu majku spopala paranoja i tko zna što im se u kući događa, pa joj je sijevnula bolesna ideja da ja već možda mutim s njenom kćerkom, otela joj mobitel i poslala poruku da me isproba? Znam je, na svašta je sposobna kada je spopadne žensko ludilo, a sada je još upala u klimakterij i na mahove je skroz luda. Dobije li oduševljeni odgovor od mene, potvrditi će joj sve najgore sumnje. Ta je sposobna sama doći s kalašnjikovom! Pa čak i da nije majka, da se Saša sama iz tko zna kojeg motiva suprotnih onim koji se navode upustila u neslanu šalu, recimo – sklopila je neku glupu nezrelu okladu s društvom da će deset muškaraca odmah spremno odgovoriti na njezin poziv, kada se otrijezni, nađe moju iskrenu poruku na svom mobitelu i shvati što je učinila, neće joj biti lako. Čak da nije poslala poruku, a ja odgovorim da nisam zainteresiran, bilo bi joj vrlo neugodno kada bi se morala ispričavati kako sam mogao dobiti tako nešto.

I dok mi se moždanim vijugama i dalje rojilo sve i svašta, shvaćajući da više ne mogu odlagati, sjeo sam, napisao kratku poruku i poslao je prije nego sam se stigao predomisliti:

DRAGA SASA, ZABUNOM SI MI POSLALA SMS-PORUKU NAMIJENJENU NEKOM DRUGOM. VOLI TE STRIC BABL

Dobro, nisam joj pravi stric. Sva sreća, u ovoj životnoj epizodi nema i incestuoznih prizvuka. Samo bi mi to još trebalo! No često me je upravo tako zvala, kao i druge porodične prijatelje. Moj odgovor je ostavljao dovoljno prostora, ako je prvotna poruka istinita, da odgovori: NE, PORUKA JE ZA TEBE! ISKRENO MISLIM SVE STO SAM NAPISALA… itd, itd.

S druge strane, ako je zaista zabunom odabrala krivi broj primatelja poruke, čim to uvidi, požuriti će ispraviti grešku. U tom slučaju mogao sam očekivati da će mi mobitel zatitrati u roku od minute…

Sjedio sam držeći pravokutnu plastično-metalnu napravu u oznojenoj ruci i zurio u njezino mrtvilo, a uzvratna poruka nikako nije stizala…

7.

Pas je došao iz dubine stana, sjeo preda me i prijekorno me pogledao. Prošlo je naše uobičajeno vrijeme za posljednji izlazak pred spavanje. Kako su ono drapali “Rollingstonesi” na svojoj prvoj LP-ploči…? “Walking the dog, just walking…”! Ponoć. Solidan ljudski vijek prije “Rollingstonesa” pjevao je Luka Paljetak: “Ponoć, ponoć davno već je prošla, a Marijana nije doooš-la, na prvi ren-de-vuuu…” Nema toga što milijuni prije nas već nisu okusili i prošli, no to nam nimalo ne olakšava kada i nas zadesi. Uzmimo zubobolju kao primjer, da ne idemo dalje.

Ušao sam u stan, pronašao torbicu usnule supruge, pročeprkao po njoj i, naravno – pronašao sam kutiju cigareta. Mi smo oboje, kao, prestali pušiti. Izvukao sam jednu cigaretu, izišao na balkon, sjeo i pripalio.

Pričao mi je prijatelj iz Hercegovine da su za vrijeme posljednjeg rata primali muslimanske izbjeglice iz nekog zabitog kraja. Jadni ljudi su pobjegli bez ičega, često i bez najosnovnijih dokumenata. Kad su ih pokušali popisati, uspostavilo se da mnogi uopće ne znaju koje godine su rođeni. “Prije nego je Mujo otišao u Njemačku… One godine kada je bila velika poplava… Onog ljeta kada je izgorjela štala…” Tako mora da su i ljudi u primitivnim zajednicama stotinama tisuća godina pamtili godine, po zapamtljivim događajima. Kroz to vrijeme, kada su se sreli žensko i muško, osnovno je bilo da li se jedno drugome sviđaju, a ne nekakve glupe brojke. Kao Michael Douglas i Catherine Zeta-Jones, kao Slavoj Žižek i njegova argentinska manekenka, i – uostalom – kao moja supruga i ja. Ljudi su danas fascinirani brojevima, pridaju im neogovarajuću težinu i nepostojeći značaj. Malobrojni se tome mogu othrvati. I – općenito – svijet je prilično glupo uređen, ako se uopće može reći da je ikako uređen.

Recimo, taj moral – kojeg navodno poštujemo – vrlo je sumnjiva kategorija. Prisjetio sam se dobroga vica kojega sam nedavno čuo, vrlo poučnog:

Šesnaestogodišnja Talijanka ostala trudna. Saznavši to, majka je počela urlati i čupati kosu, a otac otišao na tavan po dvocijevku. Oboje su navalili na jadnu djevojku: “Tko je taj izrod koji ti je to učinio? Moraš nam reći tko je ta svinja, da mi s njim obračunamo!”

Djevojka se prihvatila telefona i nazvala. Pola sata kasnije pred kućom se zaustavio ferrari iz kojega je izišao markantan pedesetogodišnjak u Armanijevom odijelu. Roditelji su ga uveli u dnevnu sobu i kada su svi sjeli, došljak je rekao:

“Dobar dan! Vaša kćerka me je obavijestila o iskrsnulom problemu. Nažalost, da vas ne gnjavim okolnostima zbog kojih je ne mogu oženiti, iznijeti ću vam samo što kanim. Platiti će sve troškove poroda i materijalno osigurati vašu kćerku do kraja života. Povrh toga, ako se rodi kćerka, darovati ću joj novi ferrari, dva dućana, kuću s osam stanova za iznajmljivanje, vilu na moru i dva milijuna dolara. Ako se rodi sin, moj poklon biti će dvije tvornice i četiri milijuna dolara u gotovom odmah. Ako budu blizanci, svaki od njih će dobiti po tvornicu, dionice “Coca-cole” i tri milijuna. Jedino što nisam odlučio, ako bude pobačaj, što tada?”

Otac, glava obitelji, koji ga je pažljivo slušao, položi ruku na došljakovo rame, zagleda mu se u oči i reče:

“U tom nesretnom slučaju najbolje da pokušate ponovo.”

Popušio sam cigaretu i zakopao opušak u teglu s cvijećem. Zašto se Saša ne javlja? Što smišlja? Imao sam povjerenja u nju, pametna je ona glavica, domišljata. Može li razumjeti zašto sam joj onako odgovorio? Zašto nisam mogao drugačije? Hoće li iznaći način da to prebrodi? Kada bi se sjetila da me nazove, da čujem njezin glas i budem siguran da je to ona, da mogu po boji njezina glasa procijeniti koliko se mogu pouzdati u njezine riječi, drugačije bismo razgovarali. Mora mi se javiti… Bolje da ne budem u kući, ako se toga dosjeti.

Dohvatio sam vodilicu i zviznuo psu da izađemo.

8.

Obično krenemo prema najbližem parku, no te noći sam poželio šetati negdje gdje nikada ranije nismo bili, ili barem gdje vrlo rijetko idemo. Gotovo jednako udaljen nalazi se i drugi park, dapače, do oba se do pola ide istim putem, no taj drugi izbjegavam jer ondje često vršljaju neki veliki rabijatni psi i male histerične gospođe. Ocijenio sam da nakon ponoći neće biti malih histeričnih gospođa, a noćni prijenos makljaže Mirka Filipovića u nekoj dalekoistočnoj zemlji, koji se već sedmicama najavljuje, vjerojatno drži prikovane uz ekran sve vlasnike rabijatnih pasa. Bila je to jedinstvena prilika da obradujem psa iznenadivši ga šetnjom po terenu koji nije obilježen njegovim mirisima.

Zašto nema odgovora? Kombinirajući sve moguće razloge najviše mi se svidjela mogućnost da Saša vrlo pažljivo bira riječi kojima će raspršiti sve moje sumnje i natjerati me da se izjasnim i prihvatim je. O, kako bi to bilo dobro! Predočio sam prizor kako se njena čvrsta guzičica spušta u moje krilo i pokušao zamisliti kako se osjeća to blaženstvo. I to bi mi se moglo dogoditi možda već za pola sata, ili za nekoliko sati, već u ovom danu koji je započeo!

Možda nema odgovora jer je upravo na putu k meni! Zna da svakog dana prije spavanja izađem u šetnju, zna gdje prolazim, i umjesto da se muči s porukom možda je nazvala taksi i upravo sada je sve bliže i bliže. U situaciji u kojoj smo se našli, teško je naći prave riječi. Kada bi sada iznenada iskrsnula preda mnom, riječi ne bi bile ni potrebne. Bez riječi bih je privukao u zagrljaj, bez riječi bi uzdigla lice da ga ljubim. Zamislio sam njezinu kosu na svojim obrazima, pramenove koji me draškaju po vratu… Posjeo bih je u svoj auto i, sve bez riječi, odvezao bih je na mjesto gdje sam i njezinu majku odvodio. Ondje bismo se nesmetano mogli predati jedno drugom.

Znam jedno sjajno mjesto, ni deset minuta vožnje od centra grada, koje još nitko drugi nije otkrio. Nevjerojatno, ali zaista je tako. Često se provezem onuda, u prolazu bacim pogled, i mjesto je u sva doba nezauzeto. Kao da me čeka da se vratim i ponovo ga posvetim.

Kako mi je dobro bilo ondje sa Sašinom majkom! Prisjetio sam se nekih scena s majkom i zamislio Sašu na njezinu mjestu. To će biti još i bolje! U mislima sam počeo slagati koreografiju našeg susreta dršćući kao od jeze.

Toliko sam se zanio da sam gotovo prečuo signal da je stigla sms-poruka. Mobitel mi je zamalo ispao iz ruke dok sam ga brzinom revolveraša izvlačio iz džepa. Prenuo sam se i istovremeno shvatio gdje sam se našao.

Potpuno automatski, odsutno, stigao sam u isti park u koji dolazim svake večeri.

9.

OPROSTI. ZABUNA! MNOGO TE VOLI TVOJA SASA

Buljio sam u slova na malom ekrančiću s pomiješanim osjećanjima. Uzbuna je završena. Olakšanje. Da li je? Je li olakšanje ili razočaranje? Osjećaji su treskali u meni kao kuglice unutar flipera. Što uopće znači ta poruka?

Kaže da se zabunila. Nije li time samo prihvatila izgovor koji sam joj ponudio? A “odjavna špica”, pozdrav na kraju, dvostruko je duži od samog sadržaja. Kaže da me voli, i to “mnogo voli”! I kaže da je moja; “tvoja Saša”, kako to opojno zvuči! Čak i da se zaista zabunila, onom koje je poslala prvi sms potpisala se samo sa “Saša”, a meni s “tvoja Saša”, uz dodatak da me mnogo voli. Hoće li time reći da je taj samo prolazna mladenačka epizoda, a ja sam za nju nešto trajnije i ozbiljnije?

Nasuprot tome, ako se zaista zbunila, pozdrav na kraju je možda naprosto umiljavanje s ciljem da ne pokažem kompromitirajući materijal njezinoj majci.

U svakom slučaju, napokon sam bio uvjeren da komuniciram upravo sa Sašom. Da su se neki zajebanti dokopali mobitela, bez oklijevanja bi nastavili i čak eskalirali. Recimo: POZURI! SVA SAM VLAZNA! CEKAJU TE RAJSKE SLASTI… itd, itd. Nije to.

Da je bila majka, laknulo bi joj, odala bi se i prepuna zahvalnosti pozvala me na kavu. Nije ni to.

Da je Saša pošandrcala, napila se ili napušila, sat vremena kasnije više ne bi mogla ni pogoditi sitni gumbić na mobitelu, niti bi joj bilo do dopisivanja. Nije ni to, obje su poruke napisane pri punoj svijesti. Kašnjenje s odgovaranjem mogu pripisati tome da je temeljito odvagnula svaku riječ.

Dakle, dok sam u prvi mah vjerovao da je poruka upućena meni, ali nisam bio siguran tko je šalje, sada sam siguran tko je poslao poruke, ali nema izvjesnosti kome je namijenjena prva.

Saša je pisala obje poruke. Ako je prva upućena meni, sad znamo na čemu smo. Voli me, moja je, jedino je pitanje kada će se to realizirati i na koji način.

Druga je poruka prihvaćanje moje sugestije da odgodimo, pričekamo, da ne upropastimo buduću vezu nestrpljivošću. Sada je još uvijek dijete mojih prijatelja, sa svim ograničenjima i opterećenjima koje to nosi. No vrijeme brzo prolazi. Vrlo brzo imati će dvadeset i pet godina, biti će prekrasna mlada žena, potpuno prihvaćena u svijetu odraslih. Moći ćemo prijateljevati na ravnoj nozi, nezavisno o roditeljima i ostalima.

Možda se jednom sretnemo na ljetovanju, ona sama, ja sam, recimo u Makarskoj, u Omišu ili u Dubrovniku. Uzmemo sobe u istom hotelu, preko dana idemo na plažu, navečer izađemo na Stradun, stalno smo zajedno, svima pred nosom, a da nitko ništa loše ne pomisli. Ili pobjegnemo u Živogošće, u Drašnicu ili sličnu pripizdinu – na Jabuku! – i bezočno se drpamo pred strancima i jahtašima.

Sva sreća da sam izmudrijao kako ne pokvariti odnose. Ovako ću sigurno biti jedan od uzvanika na njezinu vjenčanju, a nakon toga – Bože moj! – nikome neće biti zazorno ako me posjećuje jednom sedmično zbog stručnih savjeta za napredovanje u struci. Dapače, svima će biti dirljivo kako se kćerka dobro slaže s prijateljem roditelja i kako joj nesebično pomažem nagomilanim iskustvom.

Vrijeme prolazi, pa prolazi i meni. Nije daleko dan kada ću kao uzdrhtali starac na nesigurnim nogama biti zahvalan ako mi krasna zrela žena pruži oslonac dok se spuštam niz strme skaline, ako uljepša moj dan samim svojim prisustvom i zgrije me bljeskom svoga osmijeha.

10.

Zatekao sam suprugu kako spava ispred uključenog televizora. Ne voli kada joj se to dogodi jer se ujutro s kvrgavog kauča digne kao prebijena. Zato imamo dogovor da je probudim kada je tako zateknem. Da se to događalo deset godina ranije, podigao bih je i prenio u spavaću sobu. Umjesto toga prihvatio sam je za palac na nozi i lagano cimnuo. Uzviknula je “Hm!” i skočila na noge kao katapultirana, a zatim otcapkala brzim koracima bosih nogu u spavaću sobu, srušila se na krevet i prekrila pokrivačem preko glave. Dok je prolazila vidio sam da hoda napamet, sklopljenih očiju, kao somnambul, žureći se premjestiti prije nego se razbudi.

Razodjenuo sam se, obukao pidžamu i legao pored supruge misleći o Saši. Tko zna, možda jednoga dana odlučimo pobjeći od svega, ne pomiriti se s usputnom vezom, nego spojiti naše živote u potpunosti, otići negdje daleko i početi sve ispočetka gdje nas nitko ne pozna? Ležao sam na leđima, a kako se madrac uvio pod mojom težinom, supruge se refleksno okrenula na bok, prebacila jedno koljeno preko moje butine, a ruku spustila na moja prsa. Nalegla mi je na ruku, pa sam je lagano izvukao iznad glave i spustio iza nje. Ona se promeškoljila i namjestila glavu u pregib mog ramena.

Za muškaraca, ako se dobro drži, nema boljih godina od četrdesetih, dapače, druge polovine četrdesetih. U to se vrijeme postiže najbolja ravnoteža između još uvelike očuvanih snage i izdržljivosti, dostignute pameti i zrelosti, te sređene socijalne, statusne i financijske situacije. Akcioni radijus je u to doba od zrelih dvadesetogodišnjakinja do dobro uščuvanih pedesetogodišnjakinja, a ima ih koje se drže da ne možeš vjerovati! Nikada veći i raznovrsniji izbor! Dobro to znam, nije davno da sam bio četrdesetogodišnjak. Čini mi se kao da je to bilo jučer.

Istina da nisam mogao zamisliti veću slast od držanja i premetanja Saše u rukama, ali morao sam si odati priznanje i na pribranosti. Jest da bi bilo slatko, ali i kratko, a nakon toga – lako moguće – i gorko. Tko s djecom liježe – popišan ustaje! Nije ona još za mene. Bit će, ali još nije. Jest da je izrasla, ali je još uvijek nezrela, dijete. Da sam neiskusniji, opijen njezinom ljepotom i izazovnošću, previdio bih znakove opasne dječje zaigranosti. Crvena signalna lampica upozorenja upalila se na riječ “zauvijek”. “Zauvijek” je teška riječ. Čim je netko olako upotrebljava, znači da nije svjestan što ona znači. Tko može znati što “zauvijek” nosi? I ranije, kada sam nailazio na ženske koje su olako spominjale “zauvijek”, na svako takvo spominjanje uzmicao sam korak unazad. Treba dobro poznavati onoga tko tako nešto kaže i samoga sebe da bi se mogla davati ili povjerovati u takva obećanja. Preuranjeno požurivanje, srljanje pred rudo, obično je kontraproduktivno i ludo. Nasuprot tome, ona koja dolazi neobavezno, jedanput, pa jedanput, pa jedanput, bez muke može doći koliko god hoće puta i ostati zauvijek.

Dlan mi je ležao na supruzinoj goloj koži između gornjeg i donjeg dijela pidžame. Pomislio sam “Tako mora da je glatka i Sašina koža!”, pa sam kliznuo dlanom malo gore i malo dolje. Taj pokret je slijedio uleknuće struka i uzdizanje na bok. I Saša ima zamamno ocrtan struk. Prožela me vrućica pri pomisli na njezine grudi. Da si bolje predočim glatkoću i čvrstinu ženskih grudi posegnuo sam slobodnom rukom do prsiju moje žene.

Bio sam dobrano iscrpljen emocionalnom olujom koja je protutnjala i živciranjem, a čas kada obično zaspim je već odavno prošao, pa je svijest o stvarnosti uzmicala pred vrlo realističkim maštarijama. Kao da se zbilja događa grlio sam Sašu na pješčanom žalu dok su se valovi rasplinjavali podno naših nogu. Preokretali smo se po mekom tlu, čas je ona bila ponad mene, čas ja ponad nje, galebovi su kreštali i kričali ponad nas, sunce je zašlo, a zamijenio ga veliki puni mjesec…

Sljedeće čega se sjećam jest da sam prašio vlastitu suprugu, bjesomučno, kao u najboljim godinama. Na trenutke mi se činilo da to gužvam Sašu, na trenutke sam bio svjestan s kim sam i mislio: “Pa i za njom sam svojevremeno bio lud kao za Sašom!” Na trenutke sam mislio “Što će meni u mojem dobu ikakve ludost?! Ta meni najviše odgovara upravo ovo što imama!”  Na trenutke mi se činilo da istovremeno prodirem u njih obje. Tijelo mi se gibalo poput automata, nezavisno od toga što je svijest premošćavala prostor i vrijeme i sva ograničenja stvarnosti.

U jednom od kratkih razdoblja budnosti usredotočio sam se na lice svoje supruge, položeno na stranu na jastuku. Oči su joj bile čvrsto zatvorene i shvatio sam – spava! Njezino je tijelo usklađeno odgovaralo na sve moje pokrete, ali to je bio plod uhodanosti, desetgodišnje uvježbanosti, zbog čega nije bilo potrebno da se ona probudi da bi odgovarajuće reagiralo. Dapače, po blaženom izrazu lica vidio sam i da sanja, a – obzirom na okolnosti – mora da je to bio neki opaki erotski san.

Sine sreće, sreća je kadikad upravo u predvidljivosti!

No ovo ipak nije kraj priče jer se sljedećeg dana dogodilo nešto što ni u najluđoj kombinatorici nisam mogao ni naslutiti.

11.

Nema boljih buđenja nego kad se zaspi nakon iscrpljujućeg zadovoljavajućeg seksa. Probudiš se i odmah bi još! No žena se već izvukla i otišla na posao. Blago meni, bio sam još toliko smiren da sam se bez muke okrenuo i blaženo ponovo zaspao na još sat vremena.

Oko podneva prolazio sam Bogovićevom. Sunčani dan izmamio je na cestu mnoštvo ljudi, svi dotjerani i dobre volje. Većina stolova iznesenih na ulicu bili su zauzeti. To je onaj trenutak dana kada čovjek požali što ne traje dvadeset i četiri sata, što će većina tih ljudi uskoro otići na ručak i što će doći večer i noć kada će se svi razbježati.

Iznenada kroz gužvu spazim kako po onoj strani ulice kojom sam išao, pedesetak metara dalje, ususret dolazi Saša. Trenutačno su svi ostali prolaznici izblijedili, nestali, sveli se samo na prepreke koje su je na trenutak otkrivale da bi je narednog trenutka potpuno sakrile. U glavu mi je šiknula vrućina kao da je parna lokomotiva u utrobi ispustila višak pare. Gužva ispred mene je spriječila da joj ne potrčim u susret. Glupi poriv jer je ionako u narednom trenutku bila ispred mene. Srećom je i ta mala odgoda bila dovoljna da se donekle priberem.

Bila je s nekom prijateljicom, djevojkom otprilike istog stasa kao i ona i jednako zgodnom, a bile su i slično obučene. Čizmice s visokim petama, kratke nabrane suknjice, gore neki kaputići stisnuti u struku, obje duge ravne kose. Bilo je očito da idu u kompletu. Stanem, šeretski je odmjerim od glave do pete, (a ono što sam vidio bilo je predobro,) te zafrkantski uzviknem:

–Oho-ho!– kao Djeda Mraz.

– Bog, Babl!– procvrkuta Saša.

Prolaznici su nas sabili gotovo kao u tramvaju i kako smo mi zastali, tako je nastao zastoj i oko nas jer su nas morali obilaziti.

– Ovo je moja prijateljica…– predstavi je i reče njeno ime. Učinilo mi se da je rekla “Sofija”. Uočim da se stol ni dva metra od nas oslobodio i predložim:

– ‘Ajmo, cure, na sladoled!

Obje odmah pristadoše, te smo požurili sjesti oko stola. Nisam mogao skinuti pogleda sa Saše i s mukom se suzdržavao da počnem govoriti o onome što me je zaista zanimalo i što sam joj stvarno želio reći. Umjesto toga samo zapitam, iz učtivosti se obraćajući objema:

–Pa kako ste, djevojke?

One odgovoriše u isti glas kao dobre djevojčice:

– Pa dobro…

– Pa što radite? – nastavim.

– Eto, šećemo… – odgovori Saša.

– I kako je? – smješkam se.

I tako smo neko vrijeme konverzirali bez veze, o vremenu, ali je meni bilo svejedno jer sam se prepustio milini da je mogu gledati. Mora da su u nekom trenutku izmijenile neki tajni znak koji mi je promakao jer prijateljica odjednom reče “Trebam skočiti u susjednu ulicu do jednog dućana prije nego se zatvori”, ustane i u narednom trenutku se utopila u gužvi prolaznika.

Kako je nestala, Saša se namršti, strogo me pogleda i prijekorno sikne:

– Pa kako se to držiš?!

Iznenadim se:

– Kako se to držim?

– Kao da si progutao partviš! Kao pingvin! Kretenski!– ona me oslovljava s “ti” otkako je progovorila.

Blenem:

– Što fali? Zar nisam pristojan i srdačan? Što ćeš više?

– Nisi je ni pogledao!

– Koga?

– Eto! Ne znaš ni koga! Pa moju prijateljicu!

– Kako nisam?! Pogledao sam je.

– Ne seri! – presiječe me ona iznenađujuće grubo. Nikada ranije nešto takvo nije napravila. Osupnem se. Ona nastavi:

– Pravio si se da je nema i baljezgao bezvezarije! Držiš se smotano, još ćeš me i obrukati, koliko sam te nahvalila! Sramim se umjesto tebe!

Vidio sam da je iskreno ljuta, ali nisam razumijevao zašto. Prekinem razgovor upitno podigavši obrvu i zagledavši se prodorno u nju. Ona nastavi:

– Pa to je Sasa!

– Koja Sasa?

– Kako koja? – gotovo je vrisnula. – Ona koja ti je jučer poslala poruku!

Kao da me je zalila kantom hladne vode. Pokušavao sam se pribrati:

– Kako “Sasa”? Zar je nisi predstavila kao… kako ono? Sofija?

– “Sasa” od Sofija – brzala je Saša. – Kao što sam ja “Saša” od Aleksandra!

Nije mi bilo jasno kako “Sasa” dolazi od “Sofija”, ali sve je moguće. “Saša” ili “Sasa”, na ekranima mobitela na kojima svi pišu slova bez čvrknjica, zaista nema razlike. I ta Sasa da mi je poslala poruku koja me je onako izgazila? Zašto meni?

Saša mi se povjerljivo nagne i prošapta:

– Ona voli starije, dobrodržeće dečke!

Svidjelo mi se kako sam svrstan u “dečke”, pa se i ja nagnem prema njoj da može istim povjerljivim tonom nastaviti:

– Zna te iz viđenja, jučer se malo napila, pa me tražila tvoj broj mobitela…

Mozak mi je proradio kao kompjuter. Munjeviti sam odvrtio poruku koju sam znao napamet i iznova je procesuirao. Sve bi se uklapalo osim rečenice “TI ZNAS DA SAM ODUVIJEK TVOJA.” Kakav “oduvijek” ako me je vidjela relativno nedavno u prolazu i kako bi se to ikako moglo spojiti sa “tvoja”? No ako se malkice napila…

– Zašto se onda nije javila sa svog mobitela, nego s tvoga?

– Iscurila joj baterija, pa sam joj posudila mobitel.– Na to razrogači oči i zapanjeno zapita: –-Nisi valjda pomislio da sam ja to pisala?– Ako je glumila, dobra je glumica.

Odgovorim bez krzmanja:

–Jesam.– Ona se trgne. –Ali, kako rekoh, ni na trenutak nisam pomislio da je meni upućeno.

–Bilo je tebi! Sva se raspomamila! Kako nisi odgovarao na poruku, natjerala je i mene i jednog prijatelja da sjednemo u auto i odemo u park gdje svake noći šećeš psa! Nije te bilo. Onda je stigla tvoja poruka da misliš da se radi o zabuni. Što da ti odgovorim? Pa sam ti i odgovorila. I bila je zabuna. To je ona pisala, ne ja!

– O tome nije bilo ni riječi u drugoj poruci…

– Pa ne očekuješ da mogu napisati roman u sms-u?! Tko je ona, tko sam ja njoj, odakle te zna, kako su joj krepale baterije, i sve?

–Naravno da ne. Ali zašto nisi nazvala?

Odgovorila je protupitanjem:

– Da ti probudim ženu?

Na sve je imala odgovor. Uvidio sam da nema smisla dalje čačkati u tom pravcu, pa sam preokrenuo smjer razgovora na prijateljicu Sofiju:

– I, veliš… Voli starije muškarce?

Saša potvrđujući klimne glavom:

– Da.

Odmaknuo sam se od nje, uspravio duž naslona i razmišljao. Da, ima takvih Lolitica koje su sklone starijim, očinskim likovima. Zaista je nisam pažljivo odmjerio, ali sam zapazio da je, kao i Saša, vraški zgodna. Ne bih imao ništa protiv da mi tako nešto zapne za zub, jedino što nisam imao nikakvu želju. Što ja znam kakav je ona, da nije neka ludara? Ako je istina što Saša priča, to je zanimljivo. Mogao bih o tome razmisliti. No zašto to ona, Saša, radi? Da li radi uslugu prijateljici ili meni ili i njoj i meni? Ili to radi zbog sebe? Recimo, nas dvoje još nismo spremni jedno za drugo, ako se spetljam s prijateljicom, skratit ću si vrijeme čekanja nje… A prijateljica će me i stalno podsjećati na nju… Ili je moja Saša poslala prvu poruku u žaru bezumne provale strasti, a zatim se osvijestila i nagovorila prijateljicu da se žrtvuje i preuzme odgovornost, znajući da prijateljica ionako voli starije, pa joj neće teško pasti, kako god da se priča dalje razvije?

Saša zna da sam oženjen, dakle – zna to i prijateljica. Uzevši u obzir razliku u godinama, ne može kaniti ništa ozbiljno. Dakle, smiješi mi se avantura. Nešto da ne opterećuje ni jednoga ni drugoga, pa može trajati do daljnjega. Možda želi samo jednom, da proba. Ode li mi supruga dva-tri dana na put, a ja pošaljem djecu punici i pozovem ih OBJE u goste…

Uzdahnem pomiren sa sudbinom. Kakva bila da bila, ne može biti loša.

– Hvala što si mi to povjerila. Nadam se da će se prijateljica uskoro vratiti…