Piše: Nenad Popović

Ljeto je. Na radiju udarna jutarnja vijest. Koja se onda kao takva ponavljana i u podne: da su u Kaštelima trojica mladića napala i ozlijedila jednog mladog poljskog turista te da je on završio u bolnici, ili na hitnoj pomoći. Veli radio, da su ga fizički napali ili tako nešto, a onda da su ga zarezali nožem nekoliko puta, po tijelu i glavi.

Ako znam hrvatski i razumijem što mi radio poručuje – nakon što su udarali vršnjaka, u ležernijem, ludičkom ili umjetničkom dijelu svoje akcije kaštelanski mladići su zarezivali po tijelu i licu. Možda i u sadističkom dijelu, jer za pretpostaviti je da su ga prvo iscipelarili ili šakama bacili na pod, a onda – „zarezivali nožem“. Isto tako je moguće da mladi Poljak nije ležao na podu nego da je stajao, a dok su ga dvojica s leđa držala za ruke treći ga je zarezivao po licu i tijelu.

Malo je drugih mogućnosti, ili je ležao na podu ili su ga držali. Jer, zarezivanje je precizna operacija, zahtijeva mirnu ruku, pogotovo nožem, a u tuči, kad barem jedan mirno ne sjedi, i nemoguća. To znamo iz iskustva u ambulanti kad nam laboratorijska tehničarka iz prsta uzima uzorak krvi, ili iz Winnetoua, kada se Old Shutterhand i mladi indijanski poglavica krvno bratime, pa mirno sjednu i zarezavši podlaktice prislone svaki svoju kapljicu krvi i simbolički ih izmiješaju. U doba pak kad su još stizala pisma, kuverte onih važnih ili onih s lijepim rukopisom i markama, oprezno su se zarezivale a ne derale. To je bila vještina i lijep čin, za to su u pisaćim stolovima postojali fini alati, perorezi, često posrebreni, od ebanovine ili nekog tanko istokarenog finog drveta. Ponos tajnica bilo je još donedavno kako elegantno, skoro nevidljivo milimetarski zarezuju kuverte i tako majstorski otvorenu poštu stavljaju šefu na stol: kao netaknutu. Narodni drvoresci svoja djela pak, frule, male igračke, na kraju završavaju majstorskim zarezima, pretvarajući ih u umjetnička djela. S nekoliko brzih, laganih zareza, ophodeći se s drvetom nježno, kao da ga na oproštaju više ne žele ozljeđivati.

Međutim, vijest je udarna, u regionalnim i nacionalnim radijskim vijestima. Neki dječji ispad – dečki se porječkaju, malo, a onda za kaznu simbolički “kažnjavaju” protivnika nanoseći mu pri tom i zareze – takav medijski tretman ne bi zaslužio. To bi bio prizor iz školskog dvorišta. Medijsko obznanivanje o, eto, jednom zarezivanju, u vijestima usred turističke sezone valjda me trebalo potresti kao iskazivanje brige naspram tisuća stranih gostiju, kao poruka tankoćutnosti Hrvatske nacije prema Poljskoj naciji zbog ovog što se desilo mladom Poljaku, kako god beznačajno bilo, jedan incidentić. Tko bi inače u vijestima naglašavao kako je mladom Poljaku poslije pružena medicinska briga? Kako vijesti na hrvatskom radiju čitaju žene, sve skupa je imalo jednu majčinsku notu.

No, kako mi znamo gdje živimo, znamo da tome nije tako, već da je bilo obrnuto no što to kaže naše Ministarstvo unutarnjih poslova i za njega Radio kao izvršni nacionalni posrednik, Glas Vlasti.

Jer MUP ima uz nogu svoje vjerne pse-govorače, a ima i jednog kućnog psa govornika, sasvim intimnog. Taj dobiva lonček s vodom i hranom odmah ispod stola i čeka da MUP nešto kaže. Sve zapamti a onda izađe pred zgradu i to ponovi. Jer gazda MUP nikad ne izlazi iz zgrade. Šutnja u zgradi njegov je glavni medij bivanja, on i izlazi i ulazi na skrivene ulaze (čak i podzemne). Nitko ne zna tko u tom MUP-u radi, niti ih je ikad vidio. On samo povremeno izda prisaopćenje da je ovaj ili onaj promaknut u ovo ili ono, potpuno nepoznata imena. Ovaj sad upravlja Rijekom, ovaj je odsad u Hrvatskoj glavni za suzbijanje općeg kriminaliteta – tako to MUP kaže, kriminalitet, na francuskom.

Tvrđava i njen nježni jezik, dakle, a nitko ne zna tko je unutra; potpuni mir, pred njom jedan policajac od onakvih kakve vidimo na cesti. Čuva, makar nikad nitko nije ušao u tu zgradu na kojoj su prozori uvijek zatvoreni, ništa se ne miče, samo nekakvi ljudi sjede u sobama. Valjda. Onaj u uniformi je dakle tu za slučaj da se netko zabuni, recimo turist, koji vidi zgradu, prilaz-štenge i besposlenog policajca, pa se zaleti da ga pita kako se dođe do velesajma. Za taj slučaj, jedan u pedeset godina, on tamo stoji. I to je čudno na MUP-u. Mogli bi imati kameru i zvonce, pa kad jedan turist u tri godine pozvoni, zgrada mu veli: Mi ne odgovaramo na nikakva pitanja, mi šutimo jer smo MUP.

Samo onaj njihov psić s lončekom nekad izađe van na stepenice i govori. Ali on nije MUP, on je psić. I izlazi samo pred novinare, ne pred druge. A i to bogme ne zato jer oni dođu pa zovu Hajde MUP, reci, mi smo novinari. Već se oni usude doći samo kad ih MUP pozove. Odnosno psić od MUP-a. Koji nema nikakav čin, uniformu ili slično, on je samo glasnogovornik veli uvijek, porte parole, nosilac MUP-ovih riječi, donosilac onih koje mu je gazda dao da odnese pred kuću. Pa ih izreče pred zgradom, ali to na nekom čudnom jeziku neobičnih fraza kao što MUP vrši radnje, MUP obavlja informativne razgovore, MUP ima saznanja, MUP skuplja podatke, MUP će o svemu obavijestiti Državno odvjetništvo (a vama ništa), MUP nema nalog od Državnog odvjetništva, To nije u djelokrugu MUP-a. A o ostalom, tj. na ostala pitanja novinara koje je MUP pozvao da se informiraju, psić veli da o tome ne može davati nikakve informacije ili da o tome ne može govoriti, zasad (!). Jer su istražne radnje u tijeku, čime sve zapliva u neodređenome, za onih par minuta koliko psić izađe mjesečno na stube da veli novinarima: Nemam Vam za reći više nego što već znate, a na Vaša pitanja Vam ne mogu odgovarati.

Psić je gotovo redovito ženskog spola i naziva sebe glasnogovornicom MUP-a. To pojačava dojam vjernosti. Stil je da panično deklamira na pamet naučene rečenice, kao nabubano na popravnom/prijemnom ispitu: samo da prođem.

S druge strane, kako mi ništa ne znamo o MUP-u, već ga samo zamišljamo iz filmova i literature (puno Maigreta sjedi za stolovima i lista papire), a glasnogovornik govori vrlo nerazumljive riječi i formule, može isto tako biti da on uopće nije psić, već je i on MUP. Dapače, njegovo nevoljko i kratko pojavljivanje, nikakva sposobnost komunikacije, čudan jezik, govori u prilog da je on u stvari jedan od njih, a samo ga se titulira kao glasnogovornika, dakle osobu koja ništa ne zna. Pa tako mi možda televiziji vidimo sam MUP! Odnosno jednog pravog Mupa. Jamesa Bonda! Izašao je van!

Što nije malo. Jer u tom slučaju znamo kako izgleda jedan Mup i možemo djeci objasniti kako izgleda jedan Sean Connery u stvarnosti. Slično kao ovaj naš Mup, a ne kao James Bond.

No to je spekulacija. Jer glasnogovornik veli da ništa ne zna, da ne smije govoriti kako o onome što se dešava unutra tako o onome što on eventualno zna. Izgovoreno, ponavljam, najčešće od ženske osobe i to u reproduktivnom dobu, maksimalno četrdeset i pet godina, zbunjene, s tipičnom ženskom nelagodom pred javnošću: stalno hoće pobjeći natrag u zgradu.

Gotovo da je nemoguće da je to MUP. Ili jedna Mupesa. Po tradiciji ta bi morala biti ženturača s pendrekom, manje feminina a više sirova i neuka, kao ona s Korčule, koja vozi motor i kad ide u dućan hvata lopove. Ženske glasnogovornice MUP-a su međutim preplašene, tresu se – jer ih iza leđa gleda nijemi MUP? Ili su odabrane jer su tako glupe, da ništa ni ne razumiju, u MUP-u i inače, pa ne znaju baš ni govoriti. One, kad se vrate u MUP, zamišljam, odu u jednu sobu, pa štrikaju i čekaju da netko otvori sobu i veli, dobro si to rekla. Ili, odi popodne i reci to, pošalji u javnost ovaj tekst, tu ti je na cedulji. Zamišljam da Mupovi glasnogovorniku/ici govore ti jer nitko svog psa ne oslovljava s Vi.

To što se povremeno na televiziji ukaže Ministar Unutarnjih Poslova pa nam nešto kaže, ne treba zamjenjivati s MUP-om. MUP nikad ništa ne kaže. Otkad znam za SUP. Ministar nije MUP, on je civil koji “upravlja MUP-om”, ma što da to značilo, jer gledajući taj MUP ne vjerujem baš da on tu puno upravlja. On je niti MUP, niti Mup. On je jedan balavander. To da je taj civil uvijek muški, samo naglašava to balavanderstvo. Nikad neka žena nije Ministar unutarnjih poslova. Žene si nakon stanovitih godina ne mogu dozvoliti balavanderstvo? – Bila je jednom jedna Ministar vojske, ali nakon što je sjela u borbeni avion zajedno s jednim brkajlijom Pripadnikom Morha (to su super-mupovi) i sama navukla ono opasno ronilačko odijelo, odletjela je iz vlade vrlo brzo.

Kad dakle Ministar Unutarnjih Poslova izleti pred novinare, onda je to u manjevrijednim prilikama, kad je veliki požar recimo, pa on dođe, stane na zgarište i izgovara rečenice Ja sam potresen, Odmah sam došao, Nastojat ću pomoći koliko mogu, Razgovarao sam sa zapovjednikom vatrogasne brigade i on je rekao da gori od deset ujutro i sl.

Pravi MUP uopće ne govori. Odnosno, priredi svako toliko tek jedan čudni, kratki igrokaz. Postavi kuhinjski stol, stavi na njega paket heroina, dvije ručne bombe i dva mobitela. Dva-tri lika koje nikad nitko nije vidio sjednu i šute. Kad preko puta kuhinjskog stola posjedaju novinari i postave se kamere, vele Ovo je heroin, Ovo su ručne bombe, Ovo su mobiteli, dignu se i odu.

Jedan minimalistički koliko hermetični igrokaz svako toliko upriliči MUP, a za ljude koje pokaže za kuhinjskim stolom, kaže Ovo je načelnik, ovaj je za suzbijanje, ovaj je vodio operaciju a onaj je koordinirao akciju sa slovenskim, srpskim, austrijskim, njemačkim mupom i interpolom. Što je onda ta rijetka, dragocjena prilika kad čujemo kako MUP govori. Makar ne znamo zašto, a još manje zašto nam pokazuje te pojedine Mupove. To je očito dio jednog razvijenog unutarnjeg dvorskog ceremonijala iz Zabranjenog grada, koji se zbog nečeg mora na kratko priključiti na vanjski svijet.

U svakom slučaju Mupovi imaju hladna, nezainteresirana lica i muški su. Kad se ovako pojave, nestrpljivi su, jedva čekaju da odu. Nemaju vremena. U Zabranjenom gradu, u tvrđavi, čekaju ih važni poslovi. Ponašaju se kao radnici koji su na kratko skočili pred tvornicu, ali su napeti jer su im strojevi ostali u punom pogonu, pa puše šutke, usredotočeni na ono što im huči iza leđa i što za deset minuta treba podmazati. Mupovi izranjaju na palubi našeg realnog života da nam pokažu da smo idioti. Kao oficiri stroja na brodovima, gdje mi, blesavi putnici, buljimo u more, plandujemo, pa ako nas razgovor zaplete s kapetanom, još ga i idioti pitamo Koliko konjskih snaga ima Vaš brod. A onda se kasnije pojavi oficir stroja, usredotočen, promrlja nešto s kapetanom, pa se osjećamo kompromitirano, zastidimo se svoje civilne drugorazrednosti. Pravi ljudi šute. Mupovi, ti pravi ljudi i pravi muškarci, tek.

U stvari, za ta izranjanja pred kuhinjski stol u običan svijet, MUP bi mogao platiti neke glumce, ne bi bilo nikakve razlike.

Naravno, budući da čitam debele knjige s raznih područja, ja znam da su MUP, mupese i mupovi između ostalog i jedna izmještena, na ovom terenu zaostala ruska institucija, geografski i kulturno potpuno obsoletna. Pa sam nepozvan čitao i o društvenoj i institucionanloj povijesti ruske carske policije, kasnije sovjetske. A onda smo već tu, kod nas, u mom životu, mojih roditelja, respektiranih prijatelja Alfreda Pala i Eve Grlić, ljudima iz naše Lubjanke na Savskoj cesti gdje je danas onaj izgubljeni paviljon Lesnine – dok se ona sama, u obliku tvrđave slijepih prozora preselila preko puta, tvoreći vjernu kopiju Dzeržinskijevog trga u Zagrebu, slijepog mjesta usred grada gdje stanovnici spuštaju pogled da ne bi prenapadno gledali u taj Dom za vješanje. Da ih netko ne zapazi gledajući iza jednog onog slijepog prozora, ili netko iz tramvaja, jer tamo je pred Tvrđavom i tramvajska stanica, pa kad se zgrada MUP-a pojavi pred tramvajskim prozorom, pogledi se spuštaju, prazne od svakog izražaja kao kad se ne vidi ništa ili nešto sasvim indiferentno ili drijema. Kao na Trgu Dzeržinskog u Moskvi kad ponesen gledanjem i razgledavanjem, shvatiš kamo si banuo, pa još sekundu zadržiš pogled u visini razgledavanja, ali ga već prebaciš u mode razgledavanja arhitekture. Da Zgradi ne ispadneš sumnjiv, da ne pomisli da “hoćeš nešto”, staviš pogled u režim interesa za ritmove prozorskih okvira, zabata i kombiniranja dekorativnog i funkcionalnog, što je u historicizmu 19. stoljeća ono najinteresantnije, jer je taj historicizam bio eklektičan, arhitekt se mogao poslužiti bile čime, od grčke i rimske arhitekture preko gotike, renesanse, baroka i rokokoa do pučkog folklora da riješi pitanje veličine i mase velikih zgrada – virtuoznost arhitekta je bila, paradoksalno, u tome kako se vješto i suvereno korstio tim ready made komadima, miješajući ih spektakularno i slobodno, pa se meni uvijek činilo da bi oznaka liberty style puno više pristajala tom historicizmu druge polovice devetnaestog stoljeća nego “mladoj” secesiji, koja je u usporedbi s njim dogmatska i stroga, mada u biti ta moja primjedba ne stoji, jer klasicistički “liberty” samo je virtuoznost vanjštine zgrada, fasada, kupola, erkera, balkona, fantastičnih kolnih pristupa, željeznih svjetiljaka itd., dok je secesija totalno oblikovanje i izazovi su tek u unutrašnjosti, često u njihovoj halucinantnosti, a unutrašnjost je historicističkih građevina, napose palača, mahom ispod očekivanja, dosadna, pa je razočaranje u njih kročiti na dulje od tri koraka, čak i na Ringu, a u Berlinu da ne govorimo, tamo je pustoš unutrašnjosti skoro depresivna od neinventivnosti i praznine. No, Lubjanka nema ni neku fasadu, ona je već sa svojom neriješenom plohom frontalnog pročelja previsoke zgrade slaba, pa onaj pogled zanimanja za arhitekturu Moskve kod turista koji je na Trg Dzeržinskog nespretno banuo ravno na scenu jednog prevelikog kazališnog komada, srećom može biti samo kratak. Srećom barem za nas istočne Europejce s našim refleksima Pavlovljevih pasa. Štoviše, neuspjela fasada omogućuje nama istočnim Europejcima prebacivanje u neutralnost pogleda, na brzo podešavanje na “nezainteresiran sam”, a to na ubrzavanje koraka ili relativno hitro fokusiranje pogleda na neki drugi ugao Trga, recimo ljupki detalj poput dućana, pa možemo, ne izazivajući sumnju i uopće prema njemu krenuti, korakom kulturno zainteresiranog turista koji, privučen zgodnim uglom, radosno kreće u obećavajućem smjeru nekog ambijenta tipa malih dućana, galerijica i malih restorana i općenito cvijeća u prozorima. Jer ustuknuti ili se prebrzo dati u bijeg ugledavši Lubjanku (mučionicu), ne bi bilo zgodno, a i treća mogućnost – vratiti se na Crveni trg – mogla bi se protumačiti kao “da znaš”, da dakle uopće nisi veseli, naivni turist. Povrh toga u tom bi slučaju i vrijeđao arhitekturu Moskve, jer Trg Dzeržinskog je jedan “lijepi moskovski trg”, te nema nikakvog razloga, osim preziranja moskovske arhitekture ili sovjetskog policijskog bića, da se vratiš ili brzo zamakneš na neki bulevar. Jer što ti kao šetač i turist u kratkim hlačama i sandalama imaš hodati duž prometnog bulevara? Bijeg u pravcu bulevara samo bi pojačao tvoju sumnjivost – jednako uostalom kao i produženo stajanje baš na tom trgu Lubjanka, produženo turističko gledanje u zgradu, preko rasklopljenog vodiča, jer što ti to, Popoviću, gledaš u zgradu pa u vodič, uspoređujući, dapače, obraćajući se i nešto tumačeći čovjeku s kojim šećeš, a on nešto kima glavom, upućujući ti upitne poglede – jebote, Popoviću, pa nismo mi u NKVD-u opet takve budale da ne znamo da je zgrada dosadna i promašena!

Utjeći se zainteresiranom gledanju ili približavanju spomeniku Dzeržinskom postavljenom ispred zgrade podjednako je nemoguće. Cijela priča se samo ponovlja, što ti imaš razgledati tako očigledno loše napravljen spomenik, nemoj samo reći da te zanima Dzeržinski. A osim toga on je postavljen iznutra, iz te zgrade, to je naš znamen i naš iskorak na friški zrak, a ti, Popoviću, onda kao prilaziš s rasklopljenim vodičem i nešto gledaš, pa čitaš, pa opet dižeš glavu. Nisi ti, Popoviću, neka šarena američka turistička grupa pa da se sklimavaš na onih dvije rečenice vodiča. Oni mogu čak i fotografirati Dzeržinskog – Dzeržinskog! – i zgradu ako ih je volja, ali oni su blesavi i iz drugog svijeta, ne znaju ni gdje su ni zašto. Ali ti, ti koji prilaziš i čitaš – a zna se što piše u vodiču, jer tu nema zajebancije, tu je ruska država ozbiljna, da je bio osnivač GpU-a, KGB-a, još onih dana kad je to bila frka, kad je samom Lenjinu bila frka, pa su on i Staljin bili takoreći tjelohranitelji jadnog Lenjina dok je sastavljao ona najznačajnija pisma i proglase – ti sigurno ne razgledavaš, nego podlo umjesto Požrtvovni Oslonac Velikog Oktobra čitaš Direkcija Gulaga i Dirigent masovnih strijeljanja odmah i okrutno, ti si raskrinkan: zlonamjerni turist koji zlorabi onu vizu, gledač-provokator iz vrste drskih i otvorenih, Provokator pred samom Zgradom, jedan od onih koje bi trebalo šupirati čim se vrate u hotel i poslati na Šeremetjevo pa si tamo čekaju svoj avion, pet ili sedam sati ili uopće kad dođe, možda i do sutra.

Što je, dakako, različito nego u četrnaestici kad stane pred tvrđavom MUP-a, jer kamo da te šupiraju od tamo, na Trešnjevku ili na Gornji grad? Što da ti kagebeovac iza prozora napiše u bilješku, da si se vozio u tramvaju u smjeru Horvćanske i gledao – to je apsurdno. Uostalom ti šutiš, ni čitač s usana tu ne bi pomogao. A čitači pogleda ne postoje, da recimo ocijene tvoj otvoreni pogled na tvrđavu, brojiš li i memoriraš prozore Sjedišta Ministarstva Unutarnjih Poslova Republike Hrvatske, planiraš napad, ili sasvim otvoreno provociraš pogledom: uzdignutim, izravnim demonstriraš prezir i snagu, ne samo kao pojedinac već sasvim moguće u ime čitave jedne grupe, u čije ime ti otvoreno gledaš, delegat u četrnaestici zadužen za gledanje, budući da postoje grupe građana, od kojih neki planiraju, drugi misle unaprijed, treći nabavljaju oružje i letke, četvrti pucaju, a ti si onaj koji prethodno neobuzdano gleda. Isturene brade i oružano, cijelim tijelom – jer pogled se tumači i cjelokupnim izražajem lica, stotinama ujedinjenih facijalnih mišića, mrštenjem obrva, položajem kostiju kao što su vilice ili čelo (stisnute vilice, uzdignuto čelo), te, konačno, i širim kontekstom položaja vrata (pognute šije ali opakog pogleda). Ali specijalizirani čitači pogleda ne postoje. Postoje samo rutinirani promatrači i čitači s usana, stručnjaci za pamćenje glava, grafologiju, interpretaciju tekstova, a stručnjaci za mirise anusa nestali su s DDR-om. Razvijena služba stručnjaka, koji bi njušili stolice i ustanovljavali tko je bio u sobi, i tko je gdje sjedio za stolom; pomno bi ponjušili sjedala i podnosili izvještaj Na čelu stola sjedio je disident, lijevo od njega strani novinar, na ostala dva susjedi s kata, dok je disidentova supruga vjerojatno bila u kuhinji i servirala jer otiska mirisa njenog anusa nema. MUP DDR-a je ozbiljno razvio tu struku koju Hrvatska nema. Prvo su prikupljani individualni uzorci mirisa anusa, označavani imenom i prezimenom i potom pohranjivani u hermetički zatvorene staklenke za krastavce, arhivu anusnih mirisa i kasniji alat znanstvene verifikacije u pripisivanju operativno izuzetih otisaka anusa. Što je bila skupa i zahtjevna djelatnost tih odjela i stručnjaka, jer je, na primjer, trebalo doći do osnovnog uzorka, a to zahtijevalo neki poziv u policiju, ostavljanje davaoca uzorka dovoljno dugo na samo jednoj stolici posebno pogodnoj za to, sjedalici presvučenoj nečime što upija mirise. Nakon dovoljno dugog sjedenja, stražnjica je razvijala toplinu. Odmah po odlasku davatelja uzorka, izrezivala bi se krpica na mjestu najintenzivnijeg mirisa, u olfaktornom pogledu upravo kraljevski raskošan otisak anusa. Kasnije, po potrebi, aktualni otisci, koji su se obično krali (zbog konspirativnog karaktera operacija), uspoređivani su s njim i potom valjda i oni na neki način pohranjivani: možda kao daljnji uzorak, kasniji i aktualnijeg datuma, možda kao anusni miris NN. Čitači anusa su i dresirali pse za prepoznavanje mirisa čmara, pa bi, ako bi žurba okolnosti operacije zahtijevala, samo došli do neke stolice ili fotelje i zalajali, recimo: Av, av, filozof Rudolf Bahro! Dakako, nisu ti psi znali anuse svih ili neke grupe državnih neprijatelja, već su identificirali anus samo onog kojeg su na onom prauzorku prethodno upoznali. Ali, psi su bili samo na ispomoć kad stručnjaci, mirišači iz laboratorija, nisu mogli doći.

Ovo navodim da se moj umišljaj o mogućnosti da MUP RH ima čitače pogleda tramvajskih putnika broja četrnaest ne interpretira kao probijanje moje paranoje, ili barem samo djelomično. Jer, piše Pavlovljev pas, prosječni i tipični istočnoeuropejac koji je svoje prve godine života, do četrdesete, proveo kao gojenac istočne Europe dvadesetog stoljeća. Usporedba MUP-a s Narodnom policijom DDR-a opravdana je u širem smislu, smislu straha u tramvaju broj četrnaest, dok konkretno sigurno ne, jer je Narodna policija bila jedna njemačka, germanska policija, ne-slavenska, ne-ruska, ukratko neljudska. MUP DDR-a je tako potajice ozračivao žrtve rendgenskim zrakama, pa bi one propadale i teško i dugo umirale ili patile od brda strašnih bolesti. Barem to tvrdi prilično prominentni disident Degenhardt, a i neki drugi se žale na bolove u križima. Naš MUP, kao i njegova majka, ruski pra-MUP, imaju sasvim drugi stil i kulturu, tako da nisu proizveli nikakav zabavni filmski žanr. (Filmovi o Kapetanu Lešiju – zgodni oficir MUP-a/OZNE na konju s puškom i revolverom juri “baliste” – bili su kulturni pucanj u prazno.)

Kako je naš MUP ruski i sovjetski, i pred njegovim Sjedištem u Zagrebu postavljeno je također nešto za gledanje, ili ne. Spomenik, Njihovih, i to u obliku vječnog plamena poginulim Pripadnicima. Podno je širokih stepenica, pod okom nepomičnog stražara (onog istog), u jednom malom perivoju između Sjedišta i ceste, perivoju koji građanima treba pokazati duševnu ljupkost i veliku osjećajnu kulturu Mupova i Mupesa, te bazičnu lirsku narav Ministarstva Unutarnjih Poslova Republike Hrvatske, njegov basic instinct: vječni plamičak među cvijećem. Makar, dozvoljeno mi budi (sad si zamislite kako na koljenima savijam šiju nudeći je na udarac): nešto bolećivo ima u tome izloženom plamenu, jer tramvajci naravno nemaju ni novca, a ni takvu zgradu s perivojem da stave svojima takav plamen. A i općenito bi se to smatralo blasfemičnim, jer kao mač svih Republika Hrvatskih po zapovijedi padali su Pripadnici, a ne kao tramvajci ili seljaci dobrovoljci, koji su jedna sasvim rasuta masa pa ni nema nekog mjesta u Hrvatskoj da se postavi spomenik – u nekoj močvari na primjer bilo bi adekvatno ali čudno, ljigavo, zar ne?

Palim seljacima, kako to već samo zvuči. Ipak, moglo bi se možda u kakvoj pustari uz autocestu, najbolje uz onu prema Beogradu, jer tamo je ravno, vide se pruge od oranja, pokoji usamljeni traktor, to bi bilo rječito. Jedan obelisk društvenim nulama u nigdini.

Zgrada imena Dzeržinskog na Savskoj cesti je iz žanra igranja mačke s mišom, naša Rusija da ne može biti ruskija u najboljem smislu carističkog i Staljinovog vladanja strahom, s perivojem u kojeg se ni jedan građanin ne usuđuje zaći niti je ikad zašao. Perivoj Jer je zastava psihološkog terora. Igra sa sentimentalnošću, a svatko vidi velika olovna vrata iza kojih će ti lomiti kosti. Zgrada Ohrane kao zgrada Ugroze. Hajde, građani, usudite se. Ministarstvo Unutarnjih Poslova Republike Hrvatske provocira onom vječnom vatrom. Kao da su ti poginuli poginuli “za Službu”, a ‘91. godine na primjer bili su građani u uniformi, lake mete, nadaleko vidljive i bespomoćne, indijanci s tomahavcima pred mitraljezima u utvrdi, i s utvrdom iza leđa.

No, MUP kasnije postavlja vatru njima u svoje dvorište, na takvo mjesto da građanima kaže, evo vidite, mi se sjećamo, a vi bezdušni, prolazite godinama i desetljećima i nikad se ne sjetite onih mladića, za kojima ste tada ridali, dan-dva.

Ponižavanje je, naravno, bilo jedno od glavnih sredstava psihološkog terora totalitarizama 20. stoljeća nad građanima, od trenutačnog pokoravanja kad te se oslovi ili ščepa za rame do sustavnog slavljenja Ohrane i njenih Pripadnika. Osvjetljavanje mističnim svjetlom baš centralne zgrade MUP-a na račun uglavnom mladih građana koji su navukli policijsku uniformu – nijedan Manolić, naravno, nije poginuo, svi od reda Manolići i Vekići živi su i zdravi i dan-danas, “pucaju od zdravlja” – je dakako živa slika kako antropofagije tako i infanticidnosti Tvrđave. Da je posrijedi nasilnički tip žalosti razotkriva njegov display. Vječne vatre se postavljaju zaklonjeno, jer plamen je fragilan (kao duša, život, duh), na posebnim mjestima, udaljenijim, svetim, do kojih se mora svjesno koračati, koje se mora ići posjetiti. Ne stavlja se kamo se postavljaju košare za smeće, na ulici; vječnoj vatri mora se moći dostojanstveno i osobno nakloniti. Učiniti to na ulici, s ulice, bila bi blasfemija, a i ostali prolaznici tad bi se morali zaustaviti i nakloniti. U ovom slučaju pod odobravajućim pogledom iznad pendreka stražara.

No, smisao onog plamena i jest klanjanje građana Ministarstvu Unutrašnjih Poslova, od autora Mihajla Bulgakova.

Plamen nije postavljen zbog kontemplacije, već zbog kontemplacije o vlasti. Tamo ne ulaze niti izlaze ni namještenici. To nisu široke stube Grand Central Stationa, već je to stubište sasvim druge namjene: ono je poruka, slično kao što je nekad vrlo praktičan uređaj giljotina postavljan svima vidljivo u središtu grada, odnosno omča koja uvijek vidljivo visi u unutarnjem dvorištu javne zgrade, pa je mnogo građana vidi prolazeći hodnicima tražeći pravdu. Prazne, široke stube MUP-a u Savskoj tako poručuju kako ćeš biti mali kad ćeš se njima uspinjati – kako bi bio mali kad bi se njima uspinjao – i kako je malo vjerojatno da ćeš na njih i izaći, a ako, onda skvrčene kičme. Ove stube su za trijumfalne silaske i uzlaske, zato su uvijek prazne. Dodatak sakralnog plamena kazališno je podvlačenje, operna slika u stilu “sudbinska noć”. No, kvalitetne inscenacije kod policija (izuzev talijanske) ni ne treba tražiti, imaginarij MUP-a svugdje je skučen, a mistika dječačka (bakljade).

MUP RH reketari: zastrašuje građane Zgradom i istodobno vječnim plamenom iznuđuje njihove emocije. Samoinscenira svoju moć i sili na spuštanje pogleda pred Njenom Žrtvom, Tajnom i Vječnošću. „Njenom“ piši Službom. Poruka je ne gledaj, ali znaj. Jer nije za tebe da gledaš u ono što je najdublje u tvojem društvu, “vojna tajna”. A te se još od Jugoslavije ne gleda. Državljanin zna kako se čak i kilometrima vozi kraj žičanih ograda pogleda ravno uprtog u cestu da se ne vidi vojna tajna. Zapaziti između dvije krošnje krajičak krova neke kasarne u provinciji je granično iskustvo Građanina. A vidjeti kroz borove vrh repa vojnog aviona, Miga!, zasljepljujući je pogled u Tajnu samu.

No, ne treba prenaprezati dublja značenja Ministarstva Našeg Unutarnjeg Života. Fašistička estetika plamena pred surom zgradom u praksi je više prodavanje magle za beneficiranu penziju.

Ili oš puč?

Razlika između Jugoslavije i njenog SUP-a i ovog danas je samo u tome što nema njenog debelog glasa. MUP je dobio piskutavi glas. Feminizirao se: Zarezivali mladog Poljaka. MUP govori u umanjenicama kao dvanaestogodišnjakinja, šušlja/mljacka: kušiš, zgodničko.

MUP se i aseksualizirao, izražava se kako se karikiraju homoseksualci. Što je ipak zapanjujuće, da se baš to dogodilo muškoj instituciji šakom-po-stolu i s revolverom pod znojnim pazuhom. Ili to MUP ispušta svoj unutarnji govor? Zanimljivo je to, jer o životu u MUP-u ništa ne znamo, pa niti to da li se u MUP-u međusobno tako razgovaraju ili samo prema van puštaju takve glasove? Da je nešto s MUP-om i njegovim govorom, primijetio sam sam već pred nekoliko godina, kad su me policajci počeli oslovljavati s gospodine Nenade. Oblik za koji nikad nisam čuo niti znao iz neke mi jezično dostupne civilizacije. Gospodine Nenade je nemogućnost sama u sebi. Ili si gospodin ili si Nenad, barem u okcidentalnoj civilizaciji; možda bih u Japanu bio Nenad-san ili u predatatürkovoj Turskoj Nenad-beg (oni nisu imali prezimena), ali ovo mi je bilo šokantno. Kako da odgovorim mileku, “Prijatelju moj”? Ovako nagovoren, osjećao sam se kao pičkica.

Pa se od onda uvriježilo, izuzev kad su Mupovi razbojnički raspoloženi i hoće lovu. Tada u presudnom trenutku kažu strogo, Gospodine, ja Vas moram kazniti i počinjem pisati zapisnik i oduzeti ću Vam papire i kola – što znači da ću mu dati sto do dvjesto kuna da prestane pisati, odnosno već koliko ih imam – sto je premalo za dva muškarca pred ručak, dakle srednja vrijednost je sto i pedeset.

Ali, en général, na vršcima prstiju: gospodine Nenade.

Ali kako govore unutra u Tvrđavi? Dovikuju li si oni iz sobe u sobu, “G. Načelniče, jeste li zapazili u privitku, gospodin Nenad je pred tri godine zarezivao susjede?”

Je li se javio novi oblik hrvatske državne poezije, i to još resorne? Je li to jedan pučki rokoko – mislim na ljupke fraze kao zamolba umjesto molba, odora umjesto uniforma – kao procvat prednapoleonske kulture gracioznosti?

No ja samo nagađam, jer što se događa u MUP-u nitko ne zna, a on, za razliku od dvorova u rokokou ne priređuje ljetne vrtne balove, pa da se građanstvo popne na ogradu i kroz rešetke vidi kako Mupovi i Mupese plešu, klanjaju li se ili ne, hihoću li se, trepere li lepezama, pa da si može složiti sliku kulture iz koje taj lirski govor dolazi.

U svakom slučaju, on se udaljio od onog državnog, napola osornog, napola fantasy-ustaškog: Sad cikće Uhitit ću Vas hi-hi-hi, gospodine Nenade, hitam za Vama da Vas uhitim!

Inače, rokoko za hrvatski MUP nije nekakva zajebancija. On je ruska institucija. Jorge Semprún, koji je u koncem pedesetih bio član politbiroa KPŠ, izvještava da se u vilama na Krimu za visoke političko-policijske funkcionare na večer plesalo samo barokne i starinske dvorske plesove, bez dodirivanja tijela. Santiago Carillo i Dolores Ibáruri dakle u koreografiji precioznih kretnji, malih gesta, baletiranja na prstima, izbacivanja potkoljenice.

Zabrinjavajuć je, međutim, eufemizirajući, umanjujući govor MUP-a, kao znak vremena, hrvatskog: vokabular o zarezivanju i nastreljivanju i ustreljivanju, a da nitko nije zaklan ili ubijen. MUP veli preminuo od posljedica ranjavanja (!) a nije nikakav dječji rođendan u Hrvatskoj, već mrkla noć. Gangsterizam u najgorim oblicima je svakodnevnica. Puca se iz podrezanih sačmarica, usred bijela dana egzekutira se na javnim mjestima u kantinama poslovnih zgrada, usred radnog vremena egzekutira se po stubištima zgrada s kancelarijama, egzekutiraju se u baroknim starogradskim dvorištima, pedeset metara od katedrale novinari, premlaćuje se do invalidnosti bejzbolskim palicama, na autobusnim stanicama cipelari, gimnazijalci ostaju ležati mrtvi, dok kriminalni bossovi imaju svoj korzo u svakom centru grada, a sasvim uobičajen je prizor da se iz palača Republike izvode ministri u lisičinama na rukama.

Međutim s krivuljom gangsterizacije Hrvatske raste i krivulja dječjeg jezika MUP-a. Bracanina dva.