Živim pismo za jednu uistinu posebnu osobu, bdijem ga, ne spavam niti sam budan u njemu. Imam joj što za reći i to joj govorim, a riječi se same zapisuju. To je za tebe, pismo za tebe. Ne pišem ga tebi, pišem ga za tebe. Dugo nisam. Bojim ga se završiti, netko će onda nastradati, na onaj ili ovaj ili taj način, ali to je neizbježna posljedica. Nećeš ga čuti niti čitati, Lorena, ali ono će biti ovdje. Svugdje. Za tebe.
Još samo malo, suradnice moja, prijateljice u prijevari. Prije tvojeg Novog dana. Biti će gotovo. Idi sada, idi, nosi cvijeće ulicama. Još samo malo.