Lorena,

hodaš kroz taj prolaz tako mirno, tako stabilno i ujednačeno, tako odlučno i dostojanstveno. Uredno, pristojno si odjevena, imaš tu svoju nemoguće crnu kosu zavezanu u rep, i ta tamnocrvena haljinica i sjajne, crne cipele. Nosiš cvijeće, nosiš ruže na rukama, uvijek se pojaviš na isti način, jednakom lakoćom, dijete moje. Znam da nikada nećeš vidjeti ovo pismo koje pišem za tebe; ono ne može doći na tvoju adresu, ne pišem ga tebi, kažem, pišem ga za tebe. Pa sam miran, nećeš se naljutiti što sam te nazvao djetetom, jer ti i nisi samo dijete, ti si uvijek bila mala osoba, bistra i sjajna. Sa svojih sedam, osam godina, Lorena, bila si mali čovjek koji se već pretvarao u osobu. A svi ti ljudi, koje smo tako fino ”prevarili”, oni su mislili da si mala balavica, malo dijete tamne puti koja budi zvijer u njima prema svemu i svakome imalo različitom, zvijer koja ne uspijeva i ne želi vidjeti ljepotu jedne osobe, ne želi jer je premalena, jer nosi kotač na privjesku, na prsima, svoj medaljon, koji oni nikada nisu mogli vidjeti. Nikada ga neće željeti vidjeti.

Ja nisam mogao biti ti, jer ti si bila moja prijateljica. A zajedno smo bili suradnici u prijevari prodavanja ruža nepoznatim ljudima. Mi, potpuni i vječni stranci. Nisam imao ništa s time, mogao sam te samo malo usmjeriti kojim ljudima ćeš lakše prodati, a kojima da niti ne pokušavaš. Za to sam uvijek imao dobar osjećaj. Ne za prodaju, to nikako, za razlikovati beštiju od nešto manje agresivne zvijeri, kao i njih od rijetkog vrlog bića – jer ja nikada nisam bio jedno takvo. Uvijek bi me poslušala, ne znam zašto, ali često ti je onda uspjelo prodati ružu. Sve u svemu, izvukli smo se s ubojstvom. I danas me veseli.
Ima li svoju cijenu ruža koja se prodaje? Ti si, Lorena, imala svoju cijenu za svaku tu ružu, i cijena svake je bila ista, no vremenom sve su cijene postale različite, da bi mnoge na kraju izgubile ikakvu cijenu.
Je li to neprocjenjivo? Radi li se o tome? Kako nešto učiniti neprocjenjivim?
Možda, Lorena, možda. Nisam zadovoljan, nikada nisam. Ne tražim odgovor. Nemam ga. Ne tražim nikoga. Ni tebe. Ni sebe.

Svejedno, znaš li koliko si meni ruža prodala? Jednu. Tako si došla i stala ispred stola za kojm sam sjedio u tom prolazu. Pitala me hoću li kupiti ružu. Odgovorila mi koliko košta, a ja, sjećam se toga dobro, ja sam rekao da je to jedna jako skupa ruža. Rekla si da je to takva ruža. Smijao sam se. Rekao da bi to mogao biti i crveni tulipan, ako bismo baš htjeli da bude. Rekla si jako ozbiljno: ”Ne bi mogao. Jer nije.” I rekao sam da ću onda kupiti jednu ružu, ali ne po toj tvojoj određenoj cijeni. Rekla si da ruža košta koliko košta. Platio sam dvostruko više za tu jednu ružu. Ponovila si mi da ruža ne košta toliko. I uzela novce. I ja bih. I moja baka, kao i tvoja, tamo na izlazu iz prolaza, bila bi jako vesela. Shvatio sam – ‘to je takva ruža’. Sasvim dovoljno.

Nećeš ovo nikada čitati. Ipak ću ti se malo povjeriti. Nisam napisao pismo za nikoga od njih sigurno šest mjeseci. Očito me ono nebo, ono koje me i ponukalo da pišem za sve vas, očito me pustilo da konačno dišem bez riječi. A ja sam njega isto pustio na miru. Vidio sam, a zatim i shvatio. Riječima Federica:

”No duerme nadie por el cielo. Nadie, nadie.
No duerme nadie.”

Preveo bih ti da sam tada to vidio i znao. Ali tko će onda biti nebo?, ti bi pitala. Zaključila: onda neće biti neba. I kotač bi se prestao okretati. Zauvijek. Tako se i dogodilo, nema više sumnje.

Te večeri je došao tvoj Novi dan. I moj Novi dan. Ey ruz! Nowruz! O bahar, o bahar o bahar ast. Tada. Kako smo ih samo zavodili da kupuju ruže, i bake su nam bile zadovoljne, i plaćali su puno i premalo za svo svoje zvjerstvo koje im je blještalo iz očiju, mislili su da kupuju ruže, svojim dragima i nedragima oko njih. I tako smo im operirali glave iznova i iznova, svaki put kada bi došla na neko od svih tih gradskih mjesta, Lorena, i tamo zatekla mene. Kako sjedim bez namjere za povratkom kući jer kuća nikada nije bila moj dom, nijedna od svih, mora da se i u meni vrtio kotač, mora da je i mene tjerao da lutam daleko od zvijeri, da se držim postrani, da me nema. Kotač nas je učinio prijateljima i suradnicima. I to je sve što smo zaradili. Bake su spremie novce na nesigurna mjesta, mi ih nismo dugo gledali, nijednom, no pusti to!, Lorena, jedino bitno bilo je uspjeti prodati te ruže onima koji za njih imaju cijenu, baš kako si je i ti jednom imala, i ja sam imao, da bismo tu cijenu obezvrijedili, da bismo ušli u zonu neprocjenjivog – zonu prijatelja u vrloj prijevari prevaranata. Plemenitoj, da ne kažem.

Iskoristili smo njihovo iskorištavanje nas, i jedno i drugo našli svoja zasebna skloništa. Ja znam da jesam. Znam da jesi. Tada. Bila dobro. Bio bih bolje na trenutke u kojima sam bio sklonjen u našoj vrloj raboti. Lice ti je sjajilo svaki put kada si ostala bez još jedne ruže. I je, uvijek kada bih te pitao kako si, uvijek bi odgovorila: ”Dobro. A kako si ti?”

Dobro. Dobro sam. Puno ružnih i lijepih stvari se dogodilo u ovih nekoliko godina, ne znam više koliko ih je prošlo. Na stranu s tim. Nećeš i ne trebaš znati kako sam, baš kao što mene ne zanima kako si ti, jesi li uopće živa, prodaješ li još uvijek ruže bez cijene, je li se cijena vratila, ne zanima me jer danas ne postojiš, Lorena. Meni ne postojiš. Ovo nisu sjećanja. Ovo je tadašnjost, početak i kraj našeg poznanstva. Pisano za tebe tada. Danas. Od danas ne želimo biti, ljudi od danas, danas više nitko ne spava na nebu, ne bi to mogla znati, Lorena.
Pišem tvoje dostojanstvo za tebe, tvoj stav, tvoju pamet koja je ukinula mit o nebeskom nebu. Pišem Lorenu, tebe, ono dijete-osobu koje nije moglo biti poniženo. To je moja prijateljica Lorena, samo to – biće koje ne može biti poniženo! Ono živi u meni, zato ovo i nisu nikakva sjećanja, ne trebam se sjećati onoga što živi u meni, nema te potrebe.

Hodaj tada! Ja ću ti reći kamo. Kome. Ne moraš mene slušati. Hodaj kroz snijeg, hodaj ispod kiše, neka se ruže i smoče, to nije važno, samo hodaj tada, kroz sve i svakoga. Ti si dostojanstvo – moja prijateljica. Hodaj mirno. Nikada te neće uhvatiti živu.

tvoj suradnik i prijatelj