Piše: Blažo Davidović
A na nebu neki sladunjavi hor, idu neki bajtovi, zuriš u monitor, pitanja ti razdiru dušu, vita jela, zelen bor, tražiš brzi odgovor. Otvaraš se kao školjka, rijetko, delikatno, ali potpuno. Svaka veza ti propadne? Čuj, ljubav je jača od religije, znaš to? Religija, zapravo, idealistički gledano, nastaje iz ljubavi. Bitno je da voliš, a što te prevare, kao taj kojeg si zatekla u krevetu sa drugom, to je samo manifestacija. Idi dalje i voli, voli sve redom, budi Isusica, sedamnaest milijardi Majki Terezi u tebe, voli svojom dušom neizmjerenom. Zašto smo tako bliski? Zato što si duša, a njoj ne treba materija, ni pipanje kože, orgazam je u smijehu, u suzama zajedničkim, u čašici likera od višnje, treba ti samo psiha, filing, duše se lako dogovore. I duhovi također. Oni ne popravljaju špine, kao taj tvoj frajer, i ne kuhaju za tebe.
I opet si, najsretnija na svijetu, slavljenički pijana, otišla u krevet.
Razvrat je nova društvena obaveza, draga moja. Etiku smo ubili, ponos je umro, dostojanstvo smo razapeli na križu, eros smo odavno zloupotrijebili, djeca nam na televiziji cijeli dan gledaju neku nemilosrdnu tučnjavu koja se, kao, naziva sportom. Nešto kao ultima fight. A ja sam sa svojim “jebateled” i cigaretom, opasan za društvo. Silikoni i laži, napućene usne i hapšenje starica, to nije opasno.
Sve smo uradili da najvrijednije osobe oko nas budu same. Imam prijateljicu čija je kćerka avion. Da samo vidiš tu malu, prepametna, mirna,školovana, staložena, akademski maniri, uglađena komunikacija, pristojna, skromna, lijepa i privlačna.
Ali, sama. Dakako da je sama.
Previše je mračno da vidiš što ti se i zašto dešava. Too dark to see… Feel I’m knockin’ on heaven’s door.
A zamisli, hajd budi poštena, zamisli koliko je ta tvoja nova prijateljica uspješna bila i kako je voljela? I sad u starosti samuje u 29 kvadrata. To je život i to je ljubav, neprestano stvaranje amplituda, život je poraz, nanizana muka, čekanje smrtonosne dijagnoze, ja već planiram od države ukrasti hiljadu eura i staviti u džep od Hugo Boss odijela koje mi je poklonio Peđa. Kad umrem, da počaste tu šaku ljudi sa kavom i pelinkovcem, taj neki jebeni kapsir, ovo, ono… Tri moja prijatelja imaju zadatak da me kontaktiraju najmanje jednom u sedam dana. Pijem, pušim, drogiram se, nerviram, loše jedem i nije me briga. A neću da smrdim, razumiješ? Ako umrem, da budem kakav – takav leš. Neću da me nađe bilo tko. Onaj koji mjeri potrošenu struju ili inspektor.
I ako umrem sam, volio bi da uskrsnem 1.maja, da se tajkuni prepadnu, da pomisle kako ću povesti radnike na njih.
Nije te taj tip prevario, sebe je precijenio. Bilo je mračno da bi vidjela. Too dark to see…
Samo naprijed, dušo, duševnima samo duše mogu poremetiti balans. Tebe voli netko ili neki, ali to ne vidiš. Previše je mračno oko nas.
radio gornji grad 
