I Sibir, ma šta mi kažete, ima djevojaka, mladih i lijepih, a one navuku bikinije, pa hodaju, vrckaju, koketno poziraju, tri koraka naprijed, jedan polukrug, pa dva nazad, karijera se smiješi, njihov život, veli organizator, iz temelja će se promijeniti.
Ubacio sam fritulu od Dragane Zenović u usta, ne vjerujući u to šta slušam i gledam, te promrsio:
– Pričaj mi malo o tome, ti sibirski debilu!
U redu, reći ćete, zanimljivo je i to. Ma jeste, ali za ljude u Sibiru.

Za nas koji čekamo boje, mirise, kolorit Sibira, koji sanjamo o snježnim vukovima i bijelim vranama, za nas koji nam je prepun kofer kofera raznoraznih ljepotica i gadimo se hiperprodukcije izbora ljepote koji se svedu na kockanje : koja će prije oboljeti od anoreksije i rahitisa, koja će prije dobiti popizditis i misliti da će upravo ona dobiti krila i nositi pohotne kombinacije Victoria Secret, za nas, dakle, to nije zanimljivo. Međutim, nije čudno što je netko snimio taj dokumentarac, nego onaj koji ga je kupio. Kakva je poruka? I sibirska ženska djeca sanjaju o tangama i neonima, o škljocanju foto aparata i krunama, dolarima i funtama, eurima i kreditnim karticama. Bravo lutko, ispravi se, tako, malo se naguzi,sise vani, a da vježbaš sa knjigom na glavi, ha? To, mala, čedo moje sibirsko, tebe  Zapad ljubi, i već ga dodiruješ, osjećaš ga na svojoj koži, u tvoj želudac samo što nije ušla gomila masnih kumpirića i Mc Donalds hamburgeri, Zapad je tvoj, tvoja u šubaru zamotana baba sakupljat će tvoje naslovnice, Zapad samo tebe čeka.

Tako mi i treba. Kad o Sibiru želim gledati na crnogorskoj televiziji, umjesto na National Geographic.