Piše: Marina Šur Puhlovski

Pročitavši u novinama kako je “debljina u Americi doživjela potpuni poraz”, odjednom sam pred sobom ugledala tu Debljinu kako se – poput velike i vesele dame od svjetskog ugleda i uspjeha, u ružičastoj haljini prepunoj volana, razbacujući široke osmjehe ispod šešira valovita oboda – iskrcava s broda u Americi, točnije, u New Yorku…
Pristanište je prepuno svjetine koja čeka, Debljininih obožavatelja, vjeruje. Debljina im se, sa stepenica, smiješi i maše punašnom rukom da bi, već na obali, sa zaprepaštenjem uvidjela kako obožavatelji ne čekaju nju, Debljinu, već jednu drugu putnicu, mršavu i elegantnu.
Debljinu pak, poput kakve prijestupnice (temejem anonimne dojave) na doku čeka policija s nalogom da ili mora smršaviti, ili će iz Amerike biti protjerana.
Potom je proganjaju kuda god bi se makla. Kontroliraju je diljem Amerike mjereći joj svaki zalogaj hrane, napadaju, vrijeđaju, ponižavaju sve dok je – debelu kakva je bila i pri dolasku u ameriku (jer Debljina ne može smršaviti, “debelo” je njezina bit i svrha bez koje Debljine ne bi niti bilo) – neće silom utovariti u teretni brod i deportirati iz zemlje…
Neki je novinski izvještač tu deportaciju prokomentirao rečenicom: “Debljina je u Americi doživjela potpuni poraz”, ugradivši pronicavo – u tu formulaciju – svu bajkovitost svakodnevice; ne zato jer ju je razumio, već zato jer je nije razumio.
Njegovo je nerazumijevanje omogućilo ovu priču.