Piše: Rusmir Agačević

Pastiera napolitana krasan je kolač od ricotta, mekog sira sa šećerom, ružine vodice, grožđica, brusnica, limunove i narančine kore s prokuhanom pa ohlađenom pšenicom i snijegom od bjelanjaka.

U Latinskoj staroj ulici Rue de la Huchette, u restauraciji Gavroche, to je bio specijalitet razroke, nježno debeljuškaste kuharice.

Poslije bouillabaisse, riblje juhe s komadićima bakalara, barbuna, jegulja, i repova račića u bijelom vinu, s umakom od šafrana, Moško Salom uvijek bi se počastio šnitom nabubrenog kolača. Naravno, poslije juhe, redovito bi kao glavno jelo uzimao crumble od kozijeg sira s medom kadulje, kao namazom na baguete s okusom bijelog luka.

Odrastao na pupku Bosne, u Gornjoj čaršiji u Travniku, kod dobrostojećeg oca Mordehaja, vlasnika velike gostionice, Moško je kao dječak zavolio jak ovčji sir i on je bio temelj njegove delikatne prehrane.

Zato su mu male restauracije Pariza pružale golemo zadovoljstvo, a nisu bile ni skupe, pa bi Moško uobičajeno i nakon ovako laganog obroka isključivo pio mineralnu vodu Perrier.

Onda bi sačekao stanovito vrijeme da pristojno podrigne, pa bi sve mrvice prepečenog kruha, kolača i sira, skupio s nadstolnjaka i stavio u mali fišek. I to je bio jedan od razloga zbog kojih je Moško godinama dolazio u polumrak vrsne restauracije po kojoj su šetale trbave, cinoberaste kornjače.

Baš se udomaćio pa ga konobar i vlasnik, kepec Antoine, čiji su sijedi brkovi dosezali tek rub rezbarenog stola nije upadno zagledao, a mogao je.

Mošku je na svakom dlanu izraslo po deset dugačkih prstiju, kvrgavih, poput suhih grančica šuštavog bagrema.

I na vrhu svakog tankog prsta imao je učvršćenu zaštitnu kapicu.

Zapravo, zasrebrene, rukom izrađene pa izgravirane krojačke naprske.

Kad se upisao na zanat dobio ih je na dar od očeva prijatelja, Kasim-beg Agačevića, veletrgovca željezarijom i špecerajem iz nedaleke Zenice.

Moško Salom gotovo da nije govorio, teretno i s mukom je mucao, borio se s oždrijebljenim riječima i trncima progutanog zraka.

Bio je kalfa kod terzije Jude Atijasa, uglavnom je prekrojavao raščerečene vojničke šinjele i pljesnive kabanice i s golemom neugodom odlazio na posao. Na svojih dvadeset prstiju po smežuranim dlanovima lakše se navikao, nego na mucanje zbog kojeg je melankolično patio i tegobnim stidom u zemlju gledao.

Otac mu Mordehaj, od doktora Zauderera, začasnog građanina Travnika saznao je kako u Parizu postoji bolnica i u njoj možda lijeka ima za nesretnog Moška.

Od tog dana imali su jedan san: Francuska, Hopital de la Pitie-Salpetriere…

Poslije ručka kod Gavrocha, s fišekom mrvica u džepu Moško bi se obvezno prošetao 8. arondismanom, ulicom Faubourg Saint-Honore s bezbroj dućana velikih izloga u kojima su se kočoperili najljepši primjerci posljednje nađinđane bijelosvjetske luksuzne mode.

Kao da oprezno gazi po prepeličjim jajima teško je hodao, jer su mu tabani stalno krvarili od malih plikova i žuljeva koji se ničim nisu zaliječiti mogli.

Zato je uporno zastajkivao i dugo zurio u začudna sjajna stakla.

Činilo mu se kako se niz njih, iznutra, slijevaju tople kiše otužnog djetinjstva i kako natapaju naherene, strme bašče po Bojni, Bašbunaru, Kalbunaru, i kako se žuti potočići slijevaju niz Šarića brdo, niz ulice Osoje i Krndiju, noseći kukurijeke, visibabe, jagorčevinu, behar šećernih šljiva, mednih jerbasmi i divljih dunja, i kako sretan po toj čudesnoj vodi gaca na po Žitarnice, gologlav, razdrljenih grudi, pjevajući iz sveg glasa…

Travnik, ta malešna čaršija izgrađena od najčudesnijih sehara prepunih tajnosnovnih priča, Moški Salomu, na stalaži u njegovom srcu, stajala je u istom redu s uokvirenim fotografijama majke i oca njegovog.

Travnik, kao da je svako slovo izrečeno oštrije bilo od oštrice žileta.

Pa, kad god bi ga se spomenuo, grlo bi mu se izrezalo i iznutra ga mjehurastim kapljicama teške zazelenjene sjete poškropilo.

Uz mucanje, uz dvadeset prstiju na dlanovima, uz otvorene plikove po tabanima Moški se na kosti još ponajviše navalila tuga koja mu je otela ključeve sna.

Otkako je došao u Pariz, a već se petnaest snjegova otopilo, Moški Salomu patnja i čežnja za rodnom kapijom na dvorištu lipa nisu dali ni zeru zaspati. Zato je satima koračao s onim fišekom punim mrvica hrane, uz čudesnu Seinu između mostova Pont d’e Sallu i Pont d’ Lena, i tek kad bi Pariz podštucao gospodske brkove, obukao svilenu pidžamu i mirisnom vodicom isprao zube pred lijeganje, Moško bi odlazio u svoj dom.

Kuća u kojoj je živio nalazila se na lijevoj obali u četvrti Montparnasse, na vrhu male živopisne ulice, skrivena od pogleda i halabuke prolaznika.

Začahurena i stisnuta između dva neugledna magazina tekstila, kuća se činila kao krletka nespretno složena od malih prozorčića, bez vrata, sa širokim dimnjakom od cigle koji je poput šešira zamjenjivao nepostojeći krov.

Tu bi se Moško Salom, svaku noć kad bi krhotine zvijezda polako trnule i gasile se u pepelu toplog sna poleglog grada, tu bi se on pretvarao u najvještijeg pticolovca pariških plavokrvnih krovova.

Iz džepa bi vadio noćobdijski fišek i one skupljene mrvice hrane prosuo bi u u drveni kofer obložen namreškanim bijelim velurom.

S tim mahagonij suputnikom doklapao je iz Bosne i u njemu je donio dvoje krojačke škare Solingen, šivaće igle Groz Beckert, mosurove najfinijeg konca za šivanje Aman, platneni žuti metar, platinasti nožić za paranje šavova i prorezivanje rupica, dvije velike šake pribadača, špenadli, kopči, kukica i ušica, par listova krojačkog papira i svoje skice za gospodska odijela.

Zajedno s koferom uzaludno je ležao u magičnoj Hopital de la Pitie-Salpetriere. Niti je bilo takve operacije niti je bilo takvog lijeka kojeg popiješ, ozdraviš, i nekim čudom prestaneš zavazda neugodno mucati.

Moško je to vrlo brzo spoznao.

Doduše, na krevetu do njega ležao je jedan starac indigo boje, po svoj prilici iz neke mistične indijske zemlje, koji mu je dao žeravicu nade jer mu je na uho u povjerenju kazao kako svaka 24 otkucaja s katedrale Notre-Dame, treba svojom rukom uhvatiti i pojesti barem jednog vrapca, bilo kakvog. I da će mucanje nakon izvjesnog vremena zasigurno i zanavijek prestati…

S tim koferom Moško se puzeći i pentrajući uspinjao na krovove.

U njega bi prosuo mrvice skorene hrane pomiješane s krhotinama mjeseca, mjehurićima kiše, a ponekad i s krupnim pahuljama kandiranih kristalića snijega.

Poklopac bi podbočio oštricama škara a njih bi vezivao tankim koncem. Onda bi se pretvorio u najoprezniju treperavu sjenku i čekao.

Kad se vrabac polakomi i ugazi u kofer, tad Moško trzne konac, škare se izmaknu, poklopac klepne, i gotovo, svršetak lova!

Zaista bi to bio bajkovit prizor.

Na krovu, u krletci od dvadeset spletenih prstiju sa srebrenim naprscima, začuđeni vrabac gledao bi nepoznato dvorište lipa skriveno u suznim Moškinim razrogačenim očima.

Riječi onog indigo starca iz bolnice Moško je prihvatio tek kao sanjarski znak kako i zamrla snuždena grana može zimi iz nekog svog razloga propupati.

Nikada on na vrapca ni u nečistom snu zamahnuo nije a kamoli bi ga pojeo. Iznutra ga je nešto stalno grizlo i kopkalo, nije se mirio sa svojim mucanjem, pa je onaj savjet poput gorkog i neugodnog lijeka razblažio, rastočio i uzimao prema terapiji koju je on po svojoj mjeri zasuzio i smislio.

Svakog uhvaćenog vrapca Moško bi oštrom zlatnom iglom ubo kao inekcijom a onda bi to isto uradio samom sebi.

Ako su nejasne riječi indigo starca ipak slutile istinu, ako kapljice krvi uhvaćenih vrabaca pomiješa sa svojom, možda se nekad nešto neobjašnjivo dogodi, možda ne mora pojesti vrapca, možda je i to sasvim dostatno…

Tek je nekoliko puta zajesenilo, dostojanstvene gospođice breze iz parka Bois de Boulogne samo su tri puta uspjele presvući svoje rujnotkane haljine a priča o dvadesetprstom krojaču, iz bosanskog vezirskog grada već je pokucala na mnoga vrata pariške egocentrične gospode.

Odmah po izlasku iz bolnice Moško Salom počeo je krojiti i šivati krasna muška odijela, isključivo pamučna s prugama, trodijelna s prslukom koji je imao dubinu izreza između ključne kosti i početka rebara te je tako naglašavao ljepši izgled muškog torza.

Sakoi su bili s dvostrukim kopčanjem dugmadi, a prednji rever išao je niže ispod struka po čuvenom uzoru kojim se princ George, vojvoda od Kenta, proslavio u svijetu najprobranije, nobl mode.

Oni koji su imali novca nisu ništa pitali, mogli su sebi priuštiti čak i više skupocjenih odijela tog neobičnog travničkog terzije.

A takvih je u Parizu bilo i više nego dovoljno.

I ne treba s uma smetnuti još jedan perfektno važan detalj.

Moško je mušterijama uzimao mjeru u šest sati ujutro, a odijelo je isporučivao na sutrašnje kukurikanje galskih pijetlova kada se zora od mraka razvjenčavala.

Bolji računovođa lako bi sračunao, svakog dana, osim subote, jedno odijelo odlazilo je u razuzdane gospodske ormare a novac iz njih, u Moškove džepove.

I, tako deset zrenja kestenja.

Travničani su nekako doznali kako se mucavi kalfa Moško premetnuo u jednog od najimućnijih pariških modnih majstora.

U besposlici, dobro obaviješteni ljudi su se zaklinjali kako uoči svakog Purima, kad ni jedan čovjek ne smije biti snužden, tužan i siromašan, u dobro okovanom željezničkom vagonu isključivo po mrkloj i mraznoj noći, krišom stigne jedan mali zapečaćeni rudarski vagonet, pun Moškinog novca. Time je on navodno jačao korijenje svojih travničkih Saloma.

Naprimjer, Šua Salom sa ženom Blankom otvorio je hvale vrijedan hotel Lašva, a njegov otac Muško opremio je kuću uz plitku rijeku u Gornjoj čaršiji i u njoj smjestio pomoćnu bogomolju Bet Tefilu, u kojoj su održavane popodnevne molitve Minha gedola kada bi u nju dolazili Sefardi iz Donje čaršije u svojoj subotnjoj šetnji.

Veliki je kapital dao Jakobu Salomu koji je napravio tvornicu šibica, a svom rođenom ocu Mordehaju zatvorio je gostionicu i slao dukate nek u njima uživa.

Bilo kako bilo, Moško je imao poprilično novca pa je svojom voljom odlučio odmoriti prhke razglobljene prste.

Svi oni pohvatani vrapci, koje je iglom pod krilo bocnuo, počeli su mu se poput prijatelja nenajavljeno vraćati, ulazili su mu u kuću kroz dimnjak i kamin, a onda im je Moško pootvarao sve prozorčiće pa su se tako udomaćili i zalepršani k njemu tananom doselili.

Kako je on, onom istom zlatnom iglom, poslije svakog vrapca ubadao i sebe, nakon deset proljeća bio je istetoviran od grla do pete s preko tri hiljade azurnih piknjica.

Na golemu žalost nije ni na tren prestajao neugodno mucati.

A kad bi se obnažio, ličio bi na žgoljavu rodu skuhanu u indigo papiru.

I, koliko je god je imao po tijelu uboda, toliko je imao vrabaca po odajama, na zgurenom dimnjaku i zalahorenim krošnjama oko pozobane kuće.

Nije više imao prostora za primati mušterije pa je zakatančio krojačnicu.

Ponekad bi se po mjesečevoj sjeni šetao, bolnim koracima tabajući krpice mraka, a na njemu su kao na hodajućem živom baobabu, sjedile stotine i stotine zacvrkutanih pariških vrabaca.

Jesen uz Seinu zna biti prohladna pa je tako Moško odlučio isplesti zaštitu. Kašmirske koze brste travu u dolinama Himalaje a od njihovih ostriženih paperjastih dlaka, dobiva se najfinija vuna pašmina, dragocjena i skupocjena.

Eh, upravo od nje Moško je sebi astralan šal ispleo.

Od grgolja šumećih potoka, od zveketa vlašićkih zvijezda, od jeke Male i Velike peće, od kupina, ribizli i malina Vilenice, od trepavica sunca Bukovice, od mrvica sira, od travki, korijenja, korica kruha i od pašmine meke.

Takvim se šalom Moško ogrtao i s vrapcima se skitao po velikoj subotnjoj tržnici Marche de Vanves zamusanoj i zamrljanoj tragovima svjetskih skitača.

Madamoiselle, Gabrielle Bonheure Chanel, poznatija kao čudnovata Coco, jednog crvenog sumraka oduševljeno je slijedila neobičnog čovjeka s koferom od bijelog velura, pokrivenog mekim pernatim trbuščićima dživaca, ogrnutim najzagonetnijim šalom kojeg su njene oči ikada opazile…

U Travniku su tvrdili kako je u francuskim novinama, francuskim slovima na francuskom jeziku pisalo da je madame Coco zaposlila dvadesetprstog terziju, koji od pašmine tka i plete najčudesnije ženske šalove, a onda ih ona u najskupocjenije ženske ogrtače svojim vještim rukama ušije, a svaki od njih košta godišnju plaću najbolje operne pjevačice…

Nekako brzo iza svih tih vijesti crnom tintom tuge Pariz je bio zaljeven, u njega su potkovanim cokulama grdi nacisti zagazili i, otada, nikad više u svojoj tihoj šetnji nije viđen zagonetni, sjetni monsieur Moško Solom.

I sada stariji ljudi znaju reći kako je on zauvijek živ, kako je od rata izbjegao i kako i dalje tka najmekše šalove svijeta, u dalekoj zemlji gdje rastu bijeli borovi, jer je u svoju krv, kroz krv malih ptica, primio sve njihove živote i tako je poput Simurgha, cara svih nebeskih krila, ostao vječno utaboren na gnijezdima čudesne planine Kaf, koja u njedrima ledenih magli skriva mudre čuvare drevnog znanja i svih sjećanja najbolnijih…

No, u maloj restauraciji Gavroche u kojoj je Moško više od dvadeset berbi grožđa, jeo crumble od kozijeg sira i kaduljinog meda, eno još uvijek iznad ulaznih vrata stoji natpis:

zabranjeno je bacati kamenje na vrapce,

jer se ispod jata njihovih zalepršanih krila s koferom od bijelog velura, poput sjene travničke lipe na mjesečini krije i neživim koracima korača, istetovirani maestro krojač, šnajder, dvadesetoprsti terzija, monsieur tailleur Moško Salom, sin Mordehajev.