Daj svakom od nas bolnu dušu zrelu,
U kojoj gori čist i visok plamen.
znak trećeg oka ucrtaj na čelu:
Nebeska nek’ je zemlja, krilat kamen.

Daj svakom od nas sluha, uma, vida,
I samih sebe podari nam svima.
Svatko da svoje grube halje skida,
Kao u tajnom plesu s velovima.

Od bezukusnog da lučimo sočno,
I melodija, koju svira gudac
Iskrena srca, vazda da nas prati.

Da ulog taj nam traje dugoročno,
A život bude pravedan nam sudac:
Pravo na sreću da nam ne uskrati.

II. I PATNJU DAJ NAM…

I patnju daj nam, tek onda, kad smo jaki:
U pravo doba i na pravu mjestu.
Opstat’ će vreli, igru gubit’ mlaki,
Hrabrost će bujat’ k’o kvasac u tijestu.

Čisti nas patnjom, kao vojnik sablju.
Brusi i spremaj za velike stvari:
Da ne budemo slabi za korablju,
Nit’ s ruba svijeta vječni podstanari.

Ne održi nas u perju i vati:
Čeliči mrazom i šibaj nas burom,
Utvarnu vojsku šalji nam na vrata.

Patnja može samo stoga potrajati,
U pejzažu nekom, nesklonom i surom,
Da nađemo jednom prostrt stol od zlata.

(16. siječnja 2016., Božica Jelušić)