Piše: Blažo Davidović

– Te prostorije splitskih mjesnih zajednica, gdje se vikendom organizirao ples, svojevrsne diskoteke, nazivali smo, ne znam zašto – “frontama”. Bile su to jedine fronte koje smo poznavali i koje su nas zanimale. Danas, u 54 godini, opet sam dio fronte, kudikamo opasnije. I to se puštalo, ta stvar… Uza zid smo sjedili, na običnim stolicama, a u centru je bio prazan prostor, kao podijum, i na laganu stvar smo prilazili curama. Vlaji su to zvali “stiskavac”, a mi tobože urbani – “sentiš”. I ne znam, ne znam, nisam nešto jutros… Nekako preleti, pa zaboli, iako je sve maglovito, ali magla otkine kosti, meso, sve, vene… Imam dojam da mi komadi mesa lete u more.
– To je zato jer je jugo.
– Ma i da je bura. Nije riječ o vremenu, nego o nevremenu. O izgubljenoj generaciji, nema tog Haškog suda koji to može vratiti. Kao da smo pometeni, neka jaka, tvrda, najtvrđa, jebena metla nas je pomela i bacila u jamu. A ta trema, znaš, taj strah, dok koračaš prema njoj, a ona sjedi, kao, nije je briga, nisu njena posla, ako zajebeš, moraš čekati slijedeći vikend, ako odbije plesati, svi to vide…Ta bojazan hoće li te odbiti ili ćeš je imati u rukama, to je najslađa stvar. Kolač života. Jedne mladosti. Naivne. Nevine. Čedne. Pametne… A mogao sam je poljubiti u vrat i nitko to ne bi vidio. Ispod kose, ne vidi se… I nekog vraga morao si reći. Otvoriti usta. Istina, mi bi to frajerski skratili “Oš plesat?”, ali kontakt si, javno, nadasve ljudski, morao ostvariti i amen.
– Sve u svoje vrijeme. I danas ima kontakta. Drugačijeg, ali ima. Može pelinkovac?
– Ne… Nisam nešto, nikako nisam nešto jutros.
– Južina.
– I da je bura. Jer, nije što je prošlo, nego kao da nikad nije bilo, razumiješ?
– Ne.
– Ni ja. Ali, o toj, takvoj Jami treba pisati. Nema tog Ivana Gorana Kovačića koji to može opisati.