Piše: Marina Šur Puhlovski

Rijetko me što u kojem filmu potreslo kao prizor iz Eisensteinovog “Mi iz Kronštata” u kojem su, dočim su zatočenici bili pobacani u more, na površini ostale plutati samo njihove tri mornarske kape, s na valovima poskakujućim vrpcama, koje su umjesto mornara “doplivale” do obale.
Potresnost scene dolazila je otud što čovjek ne može podnijeti pomisao da ga nežive stvari mogu nadživjeti, biti spašene umjesto njega.
Čovjek želi da on bude spašen!
Nekada je sa sobom u grob odnosio svoje stvari i ti su se predmeti, poput onih kapa, dočepali obale; današnjeg vremena – dok su njihovi vlasnici izgubljeni…
Poslije je čovjek stvarima suprotstavio Boga, koji se trebao pobrinuti za njegovo spasenje; no izgleda da mu ni to nije bilo dovoljno, kad je i u taj spas posumnjao.
Ipak, i danas, premda lišena Boga, jedinu utjehu nalazim u pomisli da je do razdiobe (u filmu) moralo doći jer je sve otišlo tamo kamo i pripada; tri kape u svijet stvari kojeg nikada neće moći napustiti; a tri mornara u svijet duha kojem su se – svojim nestankom – možda konačno vratili.