Piše: Nenad Popović
Doselio sam se u jedan novi grad. Premda smo se poznavali površno, iz posla – kafićki smo se znali, to je možda najbolji opis – moj kolega je nekako raskrilio ruke. To uopće nije nevažno kad čovjek, nepozvan, dođe nekamo. Netko te uvede u krug svojih prijatelja i u svoju obitelj, ne ostavi te samo na površini kolegijalne srdačnosti.
Sad mu kćer odlazi na studij u Zagreb, u grad iz kojeg potječem. Odjednom, shvaćam iz koje sam mašine došao. Kćer je naime jedno fino biće, odgojeno i izraslo kao iz slikovnice. Govori tiho, s nekim starinskim respektom prema roditeljskoj generaciji, na jedan engleski način. Ophodi li se ta kćer zainteresirano, ili je samo dobro odgojena? Da, jebiga, to je pitanje svih pitanja kad netko ima dobre manire. Vjerojatno smo joj mi stariji neizmjerno dosadni, možda nas tek trpi – ali u tome i jest zamka civilizacije finoće.
Roditelji su od samog početka poduzeli sve za kćerkin soft landing u Zagrebu. Našli su smještaj kod jedne gospođe u Cvjetnom naselju, skucali dosta da kćer može u Zagrebu živjeti lijepo: u džeparac su uračunali i dvije kave dnevno. Učinili su sve što mogu. Kćer pak u pogledu izbora studija tome savršeno korespondira, kao kliše neke “engleske gospođice”. Filozofski fakultet, dobre studijske grupe, pomalo ekstravagantne.
A ja pak zebem dok to promatram. Znam u što se moj rodni grad u međuvremenu premetnuo, grad brutalne imigracije, brutalnih, darwinističkih odnosa već među mladima. Koji to kažu otvoreno. Došli su u moj (bivši) rodni grad da uspiju pod svaku cijenu.
Dok razgovaramo o kćerkinom odlasku u Zagreb, pogledavam se s prijateljem i kolegom. On zna sve o tome kao i ja. Još nedavno, Zagreb je bio otvoren i prirodna domovina svima. Dubrovčani, Splićani, Osječani, svi su se u njemu kretali kao doma, i Slovenci iz Ljubljane nota bene. Sad u razgovoru zaobilazimo novu, darwinističku realnost – radi se o njegovoj kćeri.
Ja se osjećam neugodno, konačno iz grada sam koji je sad rizik, a sam sam i najgori argument za prijateljeve roditeljske strepnje. Otišao sam iz grada kamo ide njegova krhka kćer, otišao sasvim otvoreno zbog toga što je postao poligon primitivizma, opasan, što se samo još zove “Zagreb”, a već je sasvim na putu da postane opasan doseljenički grad, neugodan po svoje stanovništvo.
Dok nijemo strepimo zbog fine kćeri koja pravi svoj prvi životni iskorak, najradije bih da mi prijatelj odvali šamarčinu: Koga vraga ste napravili iz tog grada da se ja sad moram brinuti za svoju kćer?!
Ali, moj prijatelj je suzdržan, discipliniran, naručuje još jednu kavu, prelazi preko zabrinutosti zbog kćeri koja je otputovala tog jutra. Kaže: Sjednimo pred knjižaru. Tu će me, s pogledom na katedralu od bijelog kamena, pitati što radiš, kako si. Stvarno je dobar domaćin grada u kojeg sam došao.
