Piše: Blažo Davidović
Najzgodnije ženske, mlade, lijepe, zategnute, perverzne i pohotne, skockane i srihtane, dolaze na vaterpolo utakmice. To sam slučajno otkrio jer sam na utakmice pratio svog kuma Sinišu Vlajčića, koji je bio prvoligaški vaterpolo sudac, a rođak mojoj Bobi, susjedi iz Splita, jeste Perica Bukić, nekad najbolji vaterpolista svijeta. I ne znam zašto su baš najzgodnije ženske na vaterpolu.
Gledaju guze, pretpostavljam. Gledaju, zamišljaju i vlaže. To me frustrira.
Umorim se gledajući vaterpolo. I bojim se da će me poprskati. Kad sam momak bio, odbio sam to trenirati jer mi smo, u ekipi, gledali šta se i gdje dobije džabe, ako treniraš. Negdje kopačke, negdje trenerka, patike, ovo, ono… U vaterpolu možeš dobiti samo onu kapicu i eventualno gaćice. Pa smo to zaobilazili.
Uglavnom, vaterpolo je vrlo zabavna disciplina, prava fešta i mirisni glamur.
Ako ne igraju Srbi i Crnogorci. U paketu, to su dvije najdosadnije nacije na svijetu. Ko šta radi, oni se razvrstavaju, uvrštavaju, svrstavaju, broje, prebrojavaju, postrojavaju, analiziraju krvne sudove i kromosome, gene i porodična stabla, plemenske slave i narodne heroje, marširaju i junače.
Najradije bi ih potopio.
Tako da, zapravo, to i nije vaterpolo.
To je materpolo.
Čiji junak od kakvog oca i čije mater?
