Piše: Žarko Jovanovski

Predivno je ljetno popodne. Ležim na sredini raskršća Vukovarske i Držićeve. Buljim u predivno plavo nebo bez oblačka. Onda mi pogled skrene na dimnjak toplane koji se nalazi u blizini, jugoistočno. Odmah pored, grade visoku poslovnu ili stambenu zgradu (nisam siguran) koja je u potpunosti vezana na njega. Puno je kranova. Dimnjak se počinje njihati lijevo-desno. Fasciniran sam prizorom. Njihanje je sve jače i jače. Pomislim isprva da se radi o jakom naletu vjetra. Pomislim na ljude koji rade na kranovima. Navikli su na nalete vjetra. Sve će se za tren smiriti. I oni to znaju. Međutim njihanje je unatoč mojoj nadi sve jače. Zabrinut sam. Ovo ne sluti na dobro. Njihanje tornjeva je već toliko jako da samo čudo može spasiti građevine. Dimnjak, toranj vezan za njega i kranovi padaju treskom na industrijske pogone Žitnjaka. Slijedi velika ekspolozija. Neke su zgrade u Vukovarskoj pale unazad od siline eksplozije. Izvađene su iz svog ležišta kao neka stabla, zajedno s korijenjem. Ustajem i bježim u suprotnom pravcu. Neke zgrade u Vukovarskoj na sjevernoj strani, petstotinjak metara prema dvorani Vatroslav Lisinski, u sasvim suprotnom pravcu od srušenog dimnjaka toplane – također gore. Na južnoj strani Vukovarske u pravcu zapada mnogo je zgrada koje su već izgorjele i potpuno su tamne od gareži. Sada je nebo ispunjeno crnim dimom kao da je netko zapalio auto gume. Sklanjam se u neboder na uglu Vukovarske i Držićeve u prostore dječje knjižnice Vladimir Nazor. Ona više nije tamo. Sada su tamo trgovine odjeće. Pala je noć. Na ulicam je kaos. Ljudi bezglavo trče na sve strane. Nije me strah, samo sam zabrinut. Iz pravca gdje je srušen dimnjak toplane trči gomila djece u zaštitnim odijelima za slučaj kemijske opasnosti. Primam u naručje jednu petogodišnjakinju u plavom zaštitnom odijelu. Roditelji dijela grada koji je nestao u plamenu pokušavaju spasiti svoju djecu. Čudim se kako su našli zaštitna odijela. Zar ih drže kod kuće? Pokušavam utješiti dijete u naručju međutim za to nema potrebe. Stalno je nasmijana. Gleda me veselo, brblja besmislice i zeza se držeći mi nos. Njoj sam fora. Spuštam ju na tlo. Ona naočigled raste. U par sekundi već ima 16 godina. Cijelo vrijeme je nasmiješena. Shvaćam da tu više nisam potreban. Pala je noć na Zagreb. Tramvaji normalno prometuju Držićevom. Sjedam u jedan i odlazim kući prema Kvatriću. Više ne voze novi tramvaji. Negdje su našli stare koji imaju drvene letve na podu. Svjetlo u tramvaju je slabo i stalno žmirka. Budim se.