Jer, one danas gledaju tu gomilu televizijskih šoua (rekao bi onaj Ekrem),raznih nakićenih kužina i gastromonada. A ove danas spavaju do podne, kako da dinstaju slonovo uho, kravlje usne i srneći jezik? Gdje će to kupiti? S kojim novcima?
I nije to kako je nekad, u suradnji sa Vegetom, prezentirao Oliver Mlakar dobrog, starog Karapandžu. To je sada šou.
A najbolje mi je kad sugeriraju da se stavi mrvicu zvjezdanog anisa.
Jel to neka zajebancija, šta li je?
Zamisli, ja je nekako napijem, na prevaru nadrogiram i ona u dokoljenkama, sa škotskom suknjicom, bijelom košuljom i crvenom kravatom, završi u Skojevkinoj kužini, rekoh, dušo, manta mi se od gladi, a ona zatraži zvjezdani anis?
Nema kuhanja bez toga. Jebeš petrusimul i kapulu.

Doduše, ima i logike što je tako puno tih emisija koje postaju dosadne, očekivane, monotone i izlizane, tako silovane i pogrešno formatirane. Svi smo u loncu.
Sve oko nas je kužina.
Prepečeni smo.
Pojedeni.