Staljin je naprosto obožavao životinje. Daš mu neku u ruke, a on je za kratko vrijeme tako razmazi da ne povjeruješ. Od divljih, krvoločnih zvijeri radi pitoma stvorenja koja nevino trčkaraju uokolo i samo se smješkaju.

Ali, Staljin je mrzio pse. Naročito mu se zamjerio Lenjinov pas. Zapravo, mrzio je sve Lenjinove pse, a i općenito je mrzio sve pse. Mislio je da su to najgluplje životinje na svijetu, osim, naravno, ljudi. Za ljude je smatrao da su apsolutno glupe životinje s kojima možeš raditi što te volja.

Lenjinovi psi, svi odreda, nisu mogli podnijeti druga Staljina. Ne zna se što su točno mislili o njemu, ali čim bi neki Lenjinov pas spazio Staljina, dobio bi takvu ogromnu želju da ga ugrize, da niti jedan tome nije mogao odoljeti. Staljin se svim tim Lenjinovim psima svetio, naravno, kad Lenjin ne bi bio u blizini, da izbjegne rasprave na Politbirou Parije o svom liku i djelu.

Lenjinovog crnog pudla, Staljin je utopio u čaši vode. Namamio ga je, stavivši u vodu narezak fine salame i kad je pudl htio dohvatiti salamu iz dna čaše, Staljin ga je dograbio i držao mu njuškicu u vodi dok ovaj nije izdahnuo. Pudla je bacio u rijeku, a kad ga je Lenjin poslije pitao, da li je vidio njegovog ljubimca, on se samo čudio i iščuđavao “da tog malog slatkog vragolana nije već danima nigdje vidio”.

Lenjinovog engleskog terijera, Staljin se već puno teže riješio. Naime, taj pas kao da je imao oči na leđima i kad god bi ga Staljin htio utrpati u vreću da ga baci u rijeku, prišao bi mu s leđa, a terijer bi skočio, u skoku se vješto okrenuo u zraku, te bi zatim zagrizao Staljina tako jako za ruku da bi ovaj vidio više zvijezda pred očima nego je bilo saveznih jedinica u Sovjetskom Savezu. Stoga, morao je za njega pripremiti posebnu taktiku. Svuda po Kremlju ostavljao je masne komade svinjetine koje je posuo jakim otrovm za štakore. Međutim, izgladnjeli vojnici Crvene armije, koji su stražarili u Kremlju pokrali su svo to meso prije nego ga je Lenjinov pas pronašao, odnijeli su ga kući te potrovali njime svoje familije (i sebe). Stoga je odlučio riješiti se psa pucajući iz snajperske puške sa svog prozora.

Trećeg Lenjinovog psa, Lesija, Lenjin se riješio lako. Pošto je taj pas bio izuzetno glup, Staljin je na zidu nacrtao otvorena vrata, a vani drugog Lesija. Pas je udarao glavom u zid sve dok nije izdahnuo.

Nakon toga Lenjin se počeo pitati, kako to može biti da mu psi tako lako nestaju i ugibaju te se od četvrtog psa uopće nije odvajao. Bio je to mali jazavčar. S njim je Lenjin spavao, jeo, kupao se, odlazio na wc i na sjednice Politbiroa.

Tko je ikad čuo da su jazavčari agresivni? Nitko, nikad, ali Staljina je ovaj jazavčar redovito grizao. Iz čista mira. Da ne bi naljutio Lenjina Staljin je sve stoički trpio i samo se smješkao. Poslije bi, da se osveti Lenjinu porušio sve njegove biste koje su stajale u Kremlju.

Jednom je Staljinu prekipjelo na sjednici Politbiroa, pošto ga je jazavčar non-stop grizao za nogu dok je držao referat o nacionalnom pitanju u Sovjetskom Savezu. Prekinuo je čitanje i rekao Lenjinu, strogo, “da ako taj prokleti pas odmah ne izađe van, svečano obećajem da ću ga bez obzira na posljedice, baciti kroz prozor”. Lenjin se samo nasmiješio te je uzvratio:

– Ma ne bi se vi to usudili druže Staljin…

Već sljedećeg trenutka Lenjinov pas je letio konferencijskom sobom, proletio kroz prozor te tragično skončao nabivši se na šiljke željezne ograde u vrtu Kremlja.

Lenjin je bio zaprepašten. Skočio je na Staljina, stao ga daviti i cijelo se vrijeme derao: – Ajde probajte mene tako baciti, ajde, ajde…

Staljin je na Lenjinovu žalost probao (i uspio). Lenjin je letio salom za sastanke, proletio kroz prozor, a zatim skončao tek metar od svog psa nabijen na šiljke željezne ograde.

Ubrzo, Staljin je izdao dekret, kojim su psi zabranjeni u boljševičkoj državi, a sve koji ih imaju bit će strijeljani.