PISMO IZ SAIGONA PREMIJERU OREŠKOVIĆU

Dear Mr. Orešković, pratim zbivanja u domovini izdaleka. Zbivanja kojima vi svojim ne djelovanjem dajete zeleno svjetlo dobivaju moguće vrlo, vrlo ružne posljedice. Nikad u životu nisam pisao javnim osobama. Ali čini mi se da ako sad šutim i sam nosim dio odgovornosti za moguće zlo koje se može dogoditi. Činim to zato i da mogu sutra pogledati u oči svojoj djeci i reći zlo se nikad ne smije prešutiti. Da se predstavim. Ja sam vam poprilično proputovao svijeta, upoznao diktatura i demokracija. I radio u “čuvenoj zapadnoj tvrtki” u svojoj profesiji. Istina, moja tvrtka je u profesiji foto reportera bila malo značajnija od vaše Teve u sferi farmacije. Mrzim ovo pisati ali moram jer se bojim da me inače nećete ozbiljno shvatiti. Jedna od mojih fotografija ušla je u odabir najznačajnijih fotografija XX stoljeća. Ako vas zanima možete kupiti knjigu, naslov je CENTURY, američko izdanja, imaju je ponekad u Algoritmu. Prvi puta javno iznosim i koristim tu činjenicu. To što sam radio ostaje, a ja ću ionako “from dust to dust”. Ili kako kaže korejska poslovica – Iza tigra ostaje koža (skin), iza čovjeka ime. Pretpostavljam da shvaćate poantu te poslovice. U “nebesa” je dignuto to što ste radili u jednoj zapadnoj kompaniji. Neki su mislili kako ćete donijeti i zapadne standarde po pitanju prava čovjeka ali to se ne vidi. I malo sam stariji od vas pa si zbog toga dozvoljam ovo pismo. Za razliku od vas ja sam s krive strane brojke 60. To su vam godine kad čovjek ima malo budućnosti, puno prošlosti. Nakupilo se i iskustava i druženja. Iz te roportarnice prošlosti uvijek se sjetim jednog velikog čovjeka s kojim sam imao sreću družiti se u njegovim posljednjim danima. Star i kako se kaže “nemoćan” imao je plemenitu energiju koja je isijavala iz njega. Uz njega, u zemlji kojom je vladao KGB, osjećao sam se sigurno. Taj čovjek je Andrej Saharov. Pazite g. Oreškoviću. Nisam napisao “taj čovjek BIO je”. On jest! Ne znam jeste li čuli za njega. Vi ste vjerojatno u to vrijeme, 80-ih prošlog stoljeća, ganjali hokejski pak u Kanadi pa vam je za oprostiti ako ne znate tko je on. Spominjem hokej ja kao praktični katolik vjerojatno niste ganjali djevojke. Nakupilo se u mojoj špajzi sjećanja i dugačijih likova. Jedan od takvih bio je i Kim Il Sung, na čijem rođendanu sam imao “čast” prisustvovati u Sjevernoj Koreji. Malo koja me je zemlja toliko deprimirala kao Sjeverna Koreja. Ne znam kako je danas ali u to vrijeme uspjeli su ugusiti svaki glas, svaku misao. Nisam siguran kako bi vi pristali vidjeti svoju djecu u takvom svijetu. Svijet je sve bolji zbog ljudi poput Saharova ili gori zbog Kim Il Sungova i sličnih. Kao premijer možete birati koja opcija vam je bliža. A, sad ozbiljno – s obzirom da ste na mjestu na kome jeste – prvi ministar – vrijeme je da prestanete držati glavu u pijesku. Radite ono što biste radili da ste premijer Kanade. Ni više ni manje. Ako vam nije jasno sto je to točno što biste to trebali raditi pročitajte što se događa Nini Violić zbog “delikta” mišljenja. Pa onda zamislite da se to događa u Kanadi. Da budem zlobniji zamislite da je Nina Violić vasa supruga. Istina, ne očekujem puno od vas jer mislim da ste vi zapravo “fake” Kanađanin kad je riječ o “human rights”, a takve Cro Kanađane sam imao prilike vidjeti u Kanadi. Dakle, vaša je dužnost kao kapetana broda, ako su vam ministri nesposobni – a vi ih ne želite mijenjati, da OSOBNO preuzmete sve potrebne mjere za sigurnost Nine Violić i njene kćeri. Pa, vjerojatno vam ne bi bilo zabavno da vam netko prijeti da će vam silovati suprugu ili kćer? Ukoliko se nešto desi Nini Violić i njenoj kćeri onda ću se potruditi, koliko to moje mogućnosti dozvoljavaju da đinformacija o vašem NE DJELOVANJU u zaštiti jedne žene i njene kćeri, kako se lijepo kaže “obiđu svijet”. Iskoristit ću svoja prijateljstva, uglavnom kolege reporteri, a ima nas još dosta koji smo živi, kako bi to završilo i na nasolvnicama novina koje se zovu The Globe and Mail da vaše kolege u Kanadi imaju što čitati uz subotnji doručak. Kleknut ću, ako treba, na koljena pred čovjekom koji se zove Bill Keller, zajedno smo radili u Moskvi – bio je sef dopisništva New York Timesa, dobitnik Pulitzera, glavni urednik New York Tmes. Učino sam veliku malu “uslugu” u vrijeme zajedničkih moskovskih dana. A, ima kolega i prijatelja i po Francuskoj, Španjolskoj, Engleskoj, Aljasci, moram pogledati stare notese, moj interni “hard disk” malo škripi, naći će se koji i u Japanu, Izraelu. Ima tih mojih kolega iz generacije 80-ih još po svijetu. Istina svi smo mi s krive strane brojke 60 ali još se ne damo.

S nadom da ćete osobno uzeti pod zaštitu Ninu i njezinu kćer.

Jasmin Krpan, Ho Chi Minh, Vijetnam, 29.1.2016

PS. Sorry za tipfelere, tropska klima.