Piše: Marina Šur Puhlovski

Debeloglavi, kratko ošišani dječak čije je okruglo, prazno lice ličilo na trbuh, neprekidno je s prozora svojeg stana (preko puta mojeg), duboko se nagnuvši, pljuvao po prolaznicima, uživajući u spoznaji da za to ne može biti kažnjen. Konačno me naveo na pomisao kako (možda) i ne bi bilo tako tragično kad bi se, pljujući, još više nagnuo i s prozora pao na ulicu… Iza tog bijelog, okruglog, trbuhu nalik lica vidjela sam, naime, samo neophodno zlo.
Kadikada je pak moguće da takvo “neophodno zlo” odjene uniformu policajca ili vojnika, da ga potom usmrti kakav zalutali metak, te da na koncu bude – to zlo – pokopano kao heroj; ne stoga što je povećalo količinu dobra na svijetu, već zato što je na određeni način umrlo. (Govori se, dakako, o odnosima, a ne o osobama.)
Slijed takvog razmišljanja dovodi do neočekivanog zaključka da je u tom (pretpostavljenom) slučaju količina dobra na svijetu ipak povećana, jer je jednom smrću smanjena ukupna količina zla.
I tako je napokon pronađen razlog da se u svijetu, koji poznaje samo proturječnosti, pljuvaču s prozora podigne zasluženi spomenik.