Piše: Slađana Bukovac

Otkad seže moj osjećaj da ljudi nisu međusobno jednaki?

Negdje od nižih razreda osnovne škole, ako dobro pamtim. Neki moji prijatelji iz razreda imali su lijepe, idilične kuće, dok smo mi živjeli pomalo substandarno, najprije kao podstanari, a potom kao stanari jednog minijaturnog stana “sa stanarskim pravom”. Taj osjećaj se pojačavao u vrijeme rođendana, kada su moja razredna čašćenja bila znatno skromnija od drugih. Još uvijek pamtim taj uzdah razočaranja, koji čujem iza svojih leđa: “Šta je ovo? Samo Kiki bomboni?”. Imala sam tada već neku predodžbu, doduše prilično mutnu, da nije osobito jednak ni moj otac. Ali kako je moj svijet djetinjstva bio mnogo srdačniji i iskreniji od njegovog svijeta odraslih, mislim da sam na neki način, ukoliko sam uopće o tome razmišljala, pomalo sumnjala da se on jednostavno ne snalazi. Da još nije pronašao prave prijatelje, da nije naučio elementarne stvari, da kad te netko ubode šestarom iz klupe iza tvoje u leđa, treba se samo okrenuti, i nasmijati.

Ozbiljnu lekciju o nejednakosti trebao mi je održati rat. Ali nije. To da čovjek, osobito civil, ne može ništa protiv vojne sile, osim pokušati preživjeti, nekako mi je bilo prirodno. Jasno, to me je, kao i druge ljude, duboko unesrećilo, ali nije me osobito ljutilo. Bilo je previše strašno, previše nazamislivo. Nije se dalo pojmiti, a kamoli svesti na neku uobičajenu, dnevnu ljudsku reakciju. Moglo je samo čovjeka uništavati iznutra, ako je već imao tu sreću da ostane siguran i čitav izvana.

Moj biografski prvi, posve izravan uvid u nejednakost među na prvi pogled jednakim ljudima bila je druga polovina devedesetih, i pojave poput Mije Crnoje. Bilo je to moje problematično slijetanje u stvarnost, od kojeg sumnjam da ću se ikad posve oporaviti. U ratu su, naime, bili mobilizirani i moj otac, i majka. Zapravo ni nisu mobilizirani: oboje su bili dobrovoljci. I za oboje se ispostavilo da, premda su bili tek u četrdesetima, što se novostvorene države tiče njihov je život završen. Majka je u svojoj tekstilnoj tvornici nastavila raditi bez plaće, više-manje kako bi se još nekoliko godina održavao paravan funkcionalnog pogona, dok se krađa strojeva, pogona i zemljišta ne provuče na prikladan način kroz sustav. S ocem je bilo još gore: njegovo predratno zanimanje, konobar, više nije dolazilo u obzir, jer je jednoj nozi zbog potpuno uništenih vena već prijetila amputacija. Imao je još nekoliko dijagnoza, uključujući ozbiljan PTSP, čija se točnost dijagnosticiranja ,u našim okolnostima, i s našim psihijatrima, najefikasnije može utvrditi posthumno, kao što je kod njega slučaj, jer se na kraju krajeva ubio.

U takvim situacijama, obitelji se intenzivno bave uzrocima i razlozima. Prva je reakcija, gotovo nada, misao da čovjek nije izvršio suicid, već da je ubijen. Nakon toga se prolazi kroz različite faze, koje je znanost već odavno objasnila, filmovi se vrte unatraške, traži se uzrok, ignorira se okidač. Nakon takve opsežne unutrašnje, intimne potrage, meni se nametnuo zaključak kako je mojeg oca ubio HDZ. Ali zahvaljući Miji, Crnoji, mogu još više suziti taj zaključak: ubio ga je fenomen koji je ovih dana potpuno zaokupio javnost, fenomen Crnoja.

Sve ovo o čemu ovih dana razglaba javnost, Crnojini čardaci ni na nebu, ni na zemlji, namjensko-nenamjenski krediti, falsificirani nalazi i kućni brojevi, stambeno zbrinjavanje komforno zbrinutog, desanti na garaže i na udovice, sve su to stvari koj su si mogli priuštiti samo takoreći darvinistički predisponirani ljudi, socijalne životinje, koji su takve zakone donosili kako bi isključivo za njih vrijedili, kako bi zakonima zamaskirali bezakonje. Od Crnoja se nije moglo ni pomaknuti, od njih nije bilo moguće ni disati, o Crnojama je ovisilo hoće li čovjek, kada se ujutro probudi, popiti kavu i zapaliti cigaretu, hoće li od te simbolične “privremene” mjesečne naknade, koja je trajala godinama, za to ostati dovoljno novca. Svi lijepi i velikodušni zakoni koji su se odnosili na ratne veterane vrijedili su naime isključivo za Crnoje, koji su hirovito bolovali, višestruko se stambeno zbrinjavali, i uopće svijetom kročili s nepodnošljivom lakoćom, zbog koje nisu mogli odoljeti da ove neprivilegirane, neuspješne druge, te budale koje su se slabo snalazile, redovito zbog tog odsustva snalažljivosti vrijeđaju.

Meni je od Crnoja ostala doživotna trauma. Pred njima će i dalje svaka vlast padati ničice; ova pritom čelom udara po podu, a prošla je to pokušavala činiti odmjereno, više japanski. Ni jedna im nije dorasla, niti ih kani pozvati na red. Tako da ću, izgleda, ostatak života proživjeti u crnom svijetu Crnoja, otimača i grabežljivaca, mračnih prilika koje se u svakoj drugoj rečenici razmeću svojim navodnim herojstvom.

Za mene lično to je velika uvreda, koja mi uvijek iznova otvara neke stare rane. Mene su Crnoje naučile kako je pobjeda iznimno relativna, i brzo prerasta u poraz. Da se najgori neprijatelj, da parafraziram Lenjina, krije u “našim” redovima. Naučili su me da je stvarni, trajni front negdje drugdje, i da ja spadam u ljude koji na njemu neprekidno i ustrajno gube.

Zahvaljujući Crnojama, znam što je građanin drugog reda. I s tim poniženjem nastavljam živjeti.