Piše: Mirko Jokić
Ovih dana se navršava 73 godišnjica čuvene Staljingradske bitke koja je bila stvarna prekretnica u Drugom svjetskom ratu. Poslije nje su se već jasno nazirali kraj rata i pobjednici. Na jednoj strani svjetskog sukoba stajao je fašistički koncept predvođen Silama Osovine -Hitlerovom Njemačkom, Mussolinijevom Italijom i Japanom; na drugoj tzv. slobodni svijet predvođen Saveznicima – SAD, Engleske (i SSSR-a). Ovdje je važno obratiti pažnju da je naglasak bio na sukobljenim relacijama fašizam-antifašizam, koji je ponegdje (a posebice kod nas) još uvijek predmet sporova.
U tragični ratni kovitlac tzv. NDH je bila upletena na pogrešnoj strani, na strani gubitnika, s ustašama kao strastvenim navijačima fašizma, koji su ostali vjerni istom ideološkom konceptu do kraja rata, pa i iza njegovog završetka. Ustaški pokret je bio vjerni i do samog kraja dosljedni saveznik fašističke Njemačke. Tako su, uz ostalo, ustaške vlasti preuzeli obvezu opskrbe njemačkog ratnog stroja topovskim mesom, u tzv. „Drang nach Osten“. Od 3.865 zaluđenih dragovoljaca 16. srpnja 1941 stvorena je 369. pojačana pješačka pukovnija” (na njemačkom 369. Verstärktes Infanterie-Regiment (kroat.)). Za zapovjednika je postavljen pješački pukovnik Ivan Markulj. Nakon nedostatne i kratke obuke u Dollersheimu i Stockerau, vlakom su otišli u Besarbiju, da bi 23. kolovoza 1941. stupili u ratne akcije. Tijekom vojevanja su bili pridodavani raznim njemački jedinicama, shodno potrebama Blitzkrieg-a. Poslije Von Paulusove predaje 02.02,1943. ostatak od cca 700 vojnika je bio zarobljen, ali uskoro ih je samo oko 400 ostalo živih. Jedan dio je potom ušao u rusku vojsku i borio se protiv Nijemaca sve do Beograda i Sremskog Fronta, a vrlo mali broj preživjelih je kraj rata dočekao u Bjelovaru. U novoj Jugoslaviji ih je opet čekala kalvarija, posebice u vrijeme razlaza Tita sa Staljinom, jer se preživjele sumnjičilo kao NKVD špijune i agitatore.
Ovaj tekst nije pisan da se evocira neslavni ratni put 369. pukovnije, nego da nas podsjeti na tragične detalje izazvane ideološkim zamkama, a vezane za dubrovački kraj, konkretnije za malo mjesto Župu Dubrovačku, u koju se od 50-tak dragovoljaca nije vratio nijedan. Pjesnik i lokalni ustaški dužnosnik gosp. Pero Kojaković je u 369. pukovniju sa sobom odveo grupu mladića iz Župe Dubrovačke. Svoj odlazak sam Kojaković (koji je inače napisao zbirku „Pjesame legionara“) tada je još optimistički popratio stihom:
Pozdrav isti, što je bio termopilskoj hrabroj straži:
‘Izvršismo svoju dužnost; Domovini, stranče, kaži!’
Pjesnici obično imaju svoje vizije, ali ostaje pitanje što je pridruživanje Hitlerovom osvajačkom pohodu na Rusiju imalo zajedničkog s obrambenim i domoljubnim herojstvom Grka kod Termopila; ili još više – što je uopće Rusija imala s hrvatskom domovinom u tim kritičnim ratnim vremenima. To iz današnje perspektive i dalje ostaje nejasno, nerazumljivo, neprihvatljivo i opominjuće. Svjedok tog vremena, ustaški stožernik Ivo Rojnica (poznat kao potpisnik čuvenog rasističkog proglasa u Dubrovniku) u svojoj biografskoj knjizi „Susreti i doživljaji“ ovako je opisao odlazak ovih boraca:
„Iz Dubrovnika je pošla grupa od oko 50 dobrovoljaca, i to većinom iz Župe Dubrovačke. Vodstvo dobrovoljaca bilo je u rukama Luke Butigana i Pere Kojakovića, koji je bio uvjereni katolik, osim toga predvodnik Križarskog bratstva. Većina tih dobrovoljaca potjecala je iz križarskih redova. Kojakovića su vodili katolički i hrvatski ideali, a i ozlojeđenost na Rimske ugovore. Rekao mi je da ide s Nijemcima, kako bi se na svršetku rata moglo Italiji oduzeti oteti nam krajevi Dalmacije. Vjerovao sam mu, jer sam znao, kakva je bila njegova reakcija prigodom potpisa tih sramotnih ugovora. Bio sam protiv odlaska naših ljudi u Rusiju, jer sam smatrao, da će nam trebati borci u obrani i izgradnji Hrvatske, te nisam htio ni ispratiti tu jedinicu, kad je napuštala Dubrovnik. To je učinio logornik, prof. Kaštelan. Butigan, glavni vikač i promicatelj te akcije, nije ni vidio Rusije. Došao je do Zagreba i tamo ostao.“
Rojnica je također je opisao posljednji susret s prijateljem Perom Kojakovićem (kad je ovaj bio na kratkotrajnom ratnom dopustu). Razgovarali su o ratnim događajima i jasno uočljivim zlogukim tendencijama. Na upit Rojnice zašto bi se uopće vraćao u Rusiju, odgovorio je otprilike „da je umoran i razočaran, ali da se vraća radi mladića koje je tamo poveo, da bi tamo s njima i poginuo“. Da je to bila ludost (protiv koje nažalost nije mogao), sam pjesnik je zabilježio stihom pjesme koju nije stigao dovršiti:
„Nek’ nas zato cijene mnogi, da smo lude,
nek’ je sretan narod; nama kako bude!“
Zaista, za njih je ta nepotrebna avantura loše završila, a ni konačni ishod za narod nije bio sretan. Iz te avanture u Dubrovnik se nije nitko vratio, a tragičan kraj ovog tragičnog čovjeka je svojevremeno Općina Župa dubrovačka obilježila jednu ulicu njegovim imenom. Radi toga je u javnosti bilo mnogo frke, ali je „objašnjeno“ da se ustvari odaje čast pjesniku (mada mu je pjesničko djelo manje-više nepoznato). Danas mi se čini da bi naziv ove ulice trebao ostati, ali kao spomen na ludost jednog tragičnog vremena prepunog zabluda kojima nažalost neki ne mogu odoljeti ni danas. Ipak mi se čini da to vrijeme treba pokušati razumjeti. Na našim prostorima su se uoči, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata dogodile strašne stvari, s još strašnijim posljedicama. Ali baš zato ostaju neshvatljivima stvarni razlozi zbog kojih je jedna hrvatska pukovnija otišla u nepoznati kraj, da bi davali živote za nama nešto tuđe i daleko, posve strano hrvatskim nacionalnim interesima.
Da bismo dobili odgovor možda bi trebalo obraditi i objaviti pisma legionara staljingradskih „dragovoljaca“, ili pukovnijski dnevnik, koji je bio iznesen iz Staljingrada sa zadnjim letovima, ili pak sjećanja njihovih obitelji. Jer, odvesti lokalnu nedozrelu mladost da izginu radi lažnih i nerealnih ideologija i to daleko od Domovine, bio je veliki grijeh. Doista, kako se to moglo dogoditi? Sama želja za stvaranjem samostalne Hrvatske države se ne može izjednačavati s ideologijama raznih predznaka, a još manje opravdavati jedna drugom. I uloga vjere, koja se često znala povoditi za ideologijama. Ivo Rojnica, u spomenutoj knjizi, u jednom kratkom detalju, spominje, da su se u to presudno ratno vrijeme formirale „križarske trojke“. Za Župu je bio zadužen isti Pero Kojaković, što je onda rezultiralo odazivom na Pavelićev poziv, da se pomogne „bratu po oružju“ na istočnom frontu. Broj odazvanih je za njemački ratni stroj i golemi Istočni Front bio beznačajan zalogaj „topovskog mesa“, ali preveliki gubitak za malu Župu Dubrovačku.
U priči o tim hrvatskim „križarima“ moramo se postaviti realno, jer njihova uloga u svim tim događajima nije bila jednoznačna, barem ne onakva kakvom ju je doživljavala vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji. A još manje kako ih se danas nastoji opravdavati ili sotonizirati. Početak križarskog organiziranja treba potražiti u „Hrvatskom Orlovskom Savezu“, kojeg je početkom dvadesetog stoljeća osnovao krčki biskup Antun Mahnić (1850. – 1920.). Hrvatski blaženik Ivan Merz (1896. – 1928.) bio je izabran za predsjednika već postojećeg Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza 1922. godine, da bi se godinu dana poslije ujedinio u Hrvatski Orlovski Savez. Merzovim zalaganjem je ta organizacija poprimila vjersko-kulturnu dimenziju, kojoj su naknadno dodane ideje Katoličke Akcije (pokrenute od Pape Pia XI.). Šestojanuarskom diktaturom zabranjeno je Orlovstvo, pa se siječnja 1930. osniva nova organizacija za mladež – Križarstvo.
Orlovska organizacija (kasnije Križarska) je za svoj prvotni cilj imala odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu – križarska organizacija je tako ukomponirana u crkvenu hijerarhiju radi suprotstavljanje liberalizmu, koji je vjeru i njezine vrijednosti potiskivao iz javnog života. Ono što se kod „orlova“ najviše opažalo bila je njihova gimnastička aktivnost („gombanje“) s priredbama, sletovima i sličnim manifestacijama. Križari su tada u svom djelovanju promovirali ideje ljubavi i odanosti Crkvi i Kristovu Namjesniku. I sve to se zbivalo u okvirima legitimnih aktivnosti Crkve radi pridobivanja pastve.
No, tadašnji ekstremni odnosi u Europi su krčili put fašističkoj ideji. Početak Drugog svjetskog rata, i dolazak Pavelića na krilima Mussolinijevih i Hitlerovih armija, i u Hrvatskoj je stvorilo nove prilike (ili bolje reći – neprilike). Kako, kada i u kojoj mjeri se „Križarstvo“ pretvorilo u vojno krilo ekstremne crkve (ili crkveno krilo ustaške organizacije) – teško je reći i trebalo bi istraživati, uglavnom u crkvenim arhivama do kojih je teško doći). U svakom slučaju pogrešno bi bilo poistovjetiti cijelu Crkvu, pa tako i čitavi križarski pokret s ratnim stranputicama vojnog krila križarskog pokreta. Iz svega je jedno jasno da je postojala vojno-organizacijska struktura (zasada je još neobjašnjena tajna kako i s kime na čelu je funkcionirala). Kojakovića (ali ne samo njega) treba smatrati više žrtvom koliko opće dezorijentacije, toliko izrazito ideološko-ratničke orijentacije dijela „križara“ – o čemu malo znamo. Ali ga je najprimjerenije definirati kao posebno istaknut primjer neproduktivne uzaludnosti ustaško-fašističko-klerikalnog projekta u vremenima svjetske kataklizme. Jer njegov primjer odlaska u daleke sjeverne krajeve također otežava bilo kakve pokušaje naknadnog prevrednovanja njihovog djelovanja tijekom rata, a naročito križarske gerile koja je poslije rata u Lici (od 1945 – do 1950.) podigla minijaturni ustanak protiv novog jugoslavenskog poretka. Taj „ustanak“ je uvelike štetio obrani Kardinala Stepinca koji su vodio u isto to vrijeme. Lički križarski ustanak protiv komunizma u Jugoslaviji nije imao nikakve šanse poslije završetka rata, interesnih podjela svijeta od strane pobjednika, razlaza Jugoslavije sa Staljinom i hladnog rata – zato su uskoro svi istrijebljeni.
U tim vremenima se uloga militantnih „križara“ ničim ne može opravdati. I ostaje neizbrisiva „mrlja“ na licu Crkve u Hrvata, ali i hrvatskog naroda. Zato je neslavna šetnja bijelih „križeva“ u crnim odorama po zagrebačkim ulicama izazivala jezu. Kao što je i beatifikacija Stepinca zapela u slijepoj ulici – Papa Franjo za njegovu beatifikaciju traži usuglašavanje Srpske pravoslavne crkve, s čime je taj slučaj evidentno zapeo za duže vrijeme „ćor-sokaku“, u kojem se Crkva u Hrvata nikako ne može oteti zlodusima prošlosti. Kao i najnoviji recidivi neslavne i kontraprodutivne hrvatske prošlosti.
————————————————-
http://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_za_Staljingrad
http://hr.wikipedia.org/wiki/369._poja%C4%8Dana_pje%C5%A1a%C4%8Dka_pukovnija
http://hr.wikipedia.org/wiki/Pero_Kojakovi%C4%87
http://ivanmerz.hr/staro/glasilo/1994/1994-Obnovljeno_djelo.htm
radio gornji grad 
