Piše: Ratko Cvetnić

Eugen Udo Schläger, dvadesetpetogodišnji njemački inženjer, orijentacijski prvak, kontrolfrik, makrobiotičar i ljubitelj prirode, nakon sprovoda svoje majke Eve, rođene negdje u zabačenom kutku Hrvatske, otvara pismo koje mu je mati napisala pred samu smrt i kreće u sedmodnevnu avanturu nakon koje u njegovu životu – kako se to voli reći – više ništa neće biti isto.

Svoj prvijenac “Ja nisam Švabo!” Vedran Kukavica projektirao je na dvama provjerenim i literarno potentnim motivima: potrazi za identitetom te onome što se u književnoj teoriji katkada naziva jukstapozicijom ili suprotstavljanjem dvaju usporedivih, a opet oprječnih entiteta. U ovom slučaju dvaju svjetova toliko različitih da ih ne povezuje gotovo ništa osim glavnoga junaka, zrakoplovne linije i možda – juhe od tikvica. Ponukan, dakle, oporučnim pismom svoje majke, u kojem saznaje ono što i sam već odavna sluti, naime da mu Evičin suprug HerbertSchläger nije biološki otac, saznaje i to da se njegov pravi otac zove Tvrtko Batina “iz mjesta Batina u Dalmatinskoj zagori, u Dalmaciji, u Hrvatskoj”, te se na tom fabularnom uzgonu Udo otiskuje iz svoga momačkog stana u Trudingenu, iz uređenog, u velikoj mjeri predvidljivog svijeta, u smjeru iz kojeg je prije dvadeset i pet godina stigla njegova majka Eva, sve da bi došao do svoga biološkoga i identitetskoga izvora. Kako se odmah dade naslutiti, ta Eva, seoska učiteljica, kretala se po Batini mnogo slobodnije nego što to predviđa moralni kanon, ali Udo će brzo biti iniciran u jedan od paradoksa mediteranske kuhinje: kanon svi beskrajno poštuju, ali po njemu ne živi gotovo nitko.

Premda je, kao i u svakoj priči koja se temelji na potrazi, detekcijski motiv stalno u središtu čitateljeve pozornost, pravo romaneskno težište ove proze pomalo se izmješta na jedno drugo područje – na područje jezika samog. Udo Schläger to će naslutiti već na prilazima Batini kad ga slučajni suputnik upućuje da postoje dvije Batine: Gornja i Velika, od kojih je Gornja ispod Velike, a ta Velika je, opet, manja od Gornje. Udo je od majke naučio hrvatski i koristi se njime u komunikacijskom smislu korektno, ali – kako mu sugovornici od početka nastoje dati do znanja – on još nije kadar razmišljati na tome jeziku, barem ne na njegovoj batinskoj inačici.

Obično se kaže da jezik nastaje tako da imenujemo ono što smo uspjeli shvatiti. Postoje teorije o tome da se jezici razlikuju i po stupnju slobode koji su njihovi tvorci imali da stvari nazovu pravim imenom. Ta sloboda ne mora biti zauvijek osvojena. Primjerice, možete doći u situaciju da ni svoj jezik ne smijete nazvati pravim imenom, a može biti podvrgnuta i različitim ideološkim ograničenjima. Spomenimo tzv. političku korektnost, kao danas najprisutniju. No, nema sumnje da se osnovni problem o koji se Udo Schläger spotiče tijekom svoga tjedna u Zagori nalazi u činjenici da je jezik Batine nastajao u uvjetima u kojima je ono što bi se shvatilo češće trebalo sakriti nego pokazati. Ono što će Švabu od početka zbunjivati jest, dakle, svojevrsni “obrnuto kognitivni mentalitet”, kako to naziva jedan od likova, a njegova će se zbunjenost proširivati onako kako bude shvaćao da se u tom naopakom jeziku ipak očituje čitav jedan sustav vrijednosti, izgrađen prije svega na lošim povijesnim, ali i osobnim iskustvima. U stalnoj postavi malomišćanskoga parlamenta – Načelnik, Doktor, krčmarica, svećenik, Grobar, mjesna ljepotica… –preživljava samo ričmensvat. Dakle, kako objašnjava Doktor, čovjek “jak na ričiman (…) pa se posljenemoš načudit sčimen si se sve suglasijo”. Sve je zadano tim donjemrduškim“mentalitetom”,

svaki od likova objašnjava Udi takav poredak stvari i nakon svakog objašnjenja slika se sve više zamućuje jer je osnovna ideja te retorike zavarati nesreću, odmaknuti je od sebe, kao u drevnih batinskih švercera koji su konjima potkove stavljali naopako kako bi žandari,

kad im ulove trag, pošli u sasvim suprotnom pravcu.

Kukavica, uz pomoć svoje živopisne galerije, pripovijest često –i lako – dovodi na sam rub groteske. Nemoguće je ne prisjetiti se toga pomalo hrapavog ruba iz Prosjaka i sinova, iz Fortisova Puta po Dalmaciji i njegovih Morlaka, iz niza suvremenih književnih i filmskih ostvarenja uronjenih u trpki, ali zanimljivi svijet Vlajlenda, u kojem se, kako kaže anegdota, Winnetou snima samo zato što statiste ne treba maskirati. Stoga ne čudi da Švabo, kad se u Batini pojavi kao tobožnji poduzetnik koji planira gradnju vjetroelektrane, među predstavnicima batinskoga svijeta (kojem u velikoj mjeri sa svojim komentarima pripada i nevidljivi Pripovjedač) prouzročuje trenutke upravo gogoljevske strke. Kao aktant smješten negdje na pola puta između Hljestakova i Old Shatterhanda, Udo se s vremena

na vrijeme uspije omastiti pokojom povlasticom, pogotovo ako se odluči načas odmoriti od fundamentalnih motiva svoga dolaska. Naime, muškaraca koji se zovu Tvrtko Batina i koji bi mu po dobi mogli biti očevi ima sasvim dovoljno da se potuži: “Ovdje je već toliko mojih da se jedva provlačim između njih”. Ali kod Kukavice taj se gogoljevski okus ćuti i u onom prividu smiješnoga iza kojeg proviruje tužna zadanost ljudske sudbine. Što znači biti naš, tko je kome naš ili svoj u svijetu u kojem stvari nikad nisu onakve kakvima izgledaju, u kojem se govori mnogo da se ne bi reklo ništa ili se šuti da bi se reklo i više nego što treba? I koji je, na koncu, Tvrtko, od solidnog broja kandidata pravi, biološki otac Eugena Ude Schlägera?

Vedran Kukavica riješio je ta pitanja potpuno poštujući unutarnju logiku Batine kakvom je pred nas iznose njegovi ričmenijunaci.