Piše: Edit Glavurtić

„Baba, a di živi đaval pakleni… onaj ča je teta Ivanica danas spominjala?“
„Nemoj ga nikad, nikad spominjat, nit mu ime izgovarat. On živi tamo di su zli ljudi. Kad vidiš da ti neko ne misli dobro ti se makni. Odma zovi upomoć anđela čuvara.Kad o nekom ružno misliš i ružno govoriš, onda znaj da je Crni blizu. Važno je, čerce, da si sritna i dobra, i da voliš druge ljude, a ako ih ne moreš volit, onda se makni… jer ti Crni ništa ne mrzi ka ča mrzi dobrog čovika, onda on biži, nema njemu tu života.“
Ovako je nekako tumačila svijet i njegove tamne strane baba Vitorija, da njena unučica shvati odnose stvari. Puno je toga bilo nerazumljivo, ali baba je znala pojednostaviti slike, pa sam dvije stvari zapamtila: makni se, i zovi upomoć anđela čuvara. Prema tom starom receptu, stvari i danas prilično dobro funkcioniraju.

A vrebao je taj metaforički vrag budan, zavodljivo laskav, beskrajno strpljiv i kao vrhunac lukavstva – prerušen u nevino i sasvim obično. Trgovao je sitnicama, nudio bezvezne drangulije kao prethodnicu većima, obećavao, medio, mamio… a ja bih se u iskušenju pitala „hoće li ti ta stvar donijeti sreću u kojoj neće biti tuđe tuge?“ i „jesi li sigurna da ćeš nakon nekoliko godina mirno spavati pođeš li tim putem?“ a ako je odgovor bio negativan, ili ga nisam znala, nešto mi ne bi dalo da pristanem. Odbijanje je imalo svoju cijenu, uvijek je ima, jer se činilo da u ime principa gubim, da drugi dobivaju više, i napreduje brže, dok ja ponovo ostajem praznih ruku, ljuta na samu sebe, jer sam takva i ne mogu bit drugačija, jer su me one koje su me odgajale naučile da razmišljam na način koji je određivalo moje izbore.

Crni, naravno nije odustajao, košto nikad ne odustaje, stalno se motao negdje u blizini povećavajući uloge, mijenjajući lica. A ja… svim sam se silama borila protiv povremenih beznađa koja su vrebala kao podmukli virovi, kroz mreže intriga provlačila sam se birajući neutralnost, a od straha me spašavao zdrav razum ili bijeg, i nisam podilazila sujeti da moram uvijek biti u pravu. Pobjeđivala sam samu sebe zadržavajući oštru riječ trenutak prije nego što će se otkotrljati niz jezik i posijati zlo, a greške uglavnom nisam tražila u drugima. Zapravo, pravila sam se da Crnog nema i nastavljala svojim putem.

U međuvremenu, znam dosta o licu i naličju stvari, o svjetlom i sjenovitom. O tome da je sjenovito često privlačnije i slađe od svijetlog, koje zahtijeva trud a uskraćuje nagradu. Ali pristanak na sjenu u konačnici ima paklenski visoku cijenu, i kad to znam, puno mi je lakše nego u mladosti, pa i odluke donosim lakše. Ili možda više nisam toliko gladna? A kad stvari očistim od onog u što su zamotane, nisam sigurna da je moj svijet bitno drugačiji od babinog, jer mamci i dvojbe duše uvijek su isti, kao i posljedice, samo se celofan malo mijenja. Zato, na neki čudan i neobjašnjiv način još uvijek vrijedi svaka riječ koju mi je baba izgovorila kao djetetu. Vjerujem svom anđelu čuvaru koji dobro čuva granice. I babi koja me naučila da stvari razlikujem.