U našem društvu prihvatljivije je biti ustaša nego biti mentalno bolestan

1. a. ba

Piše: Slađana Bukovac

Ima tome pet ili šest godina, kako sam javno priznala da imam panični poremećaj. Najprije u “Jutarnjem listu”, a potom u vrlo gledanoj emisiji HTV-a. Teoretski sam znala da postoji izvjestan tabu u tom smislu, da se ljudi o takvim problemima ne usude govoriti, ali vjerovala sam kako to proizlazi iz toga što se boje kako će se ispostaviti da su nepouzdana radna snaga, te će ostati bez posla, prihoda, i svojeg položaja kotačića u općem ekonomskom poretku. Osim toga, branila sam pritom jedno pravo, i to, paradoksalno, upravo ono koje sam samoj sebi najčešće osporavala, a to je pravo na krhkost, kako fizičku, tako i psihičku. Valjda iz biografskih razloga: za mene najvažniji ljudi, koji su me formirali, bili su izrazito krhki.
Očekivala sam, jasno, posve neutemeljeno, kako će ti moji istupi potaknuti druge ljude da govore o vlastitoj slabosti. Kada su me prije godinu dana nazvali s jedne komercijalne televizije da govorim na istu temu, odbila sam; bilo mi je jasno da to ne proizvodi nikakav socijalni efekt, a da se moja uloga svodi na to da ljudima koji mi i dan danas pišu o svojim psihičkim problemima, objasnim da nisu niti jedini, niti sami.
Ova fotografija Božidara Alića vrlo me se neugodno dojmila, ne iz razloga iz kojih ljudi na nju uglavnom reagiraju. Za mene je duboko tragična; jer vidim čovjeka koji vlastitu mentalnu bolest pretvara u ideologiju. Vidim talentiranoga glumca koji je propao, i više se nikad neće vratiti. Vidim društvo koje će objeručke prihvatiti travestiju, kostimiranje patologije u ideologiju i religiju, što me podsjeća na neke moje drage prijatelje, čija je shizofrenija započela opsesivnim nadopunjavanjem Biblije, bezbrojnim bilježnicama zatrpanim vlastitim apokrifnim tekstovima.
Meni je stoga ovo stanje Božidara Alića bolno, jednako kao što mi je bolna slika dječaka koji recitira “Za dom spremni”. Bedasto se pitam, ako je u nekom društvu prihvatljivije biti ustaša, general ili ubojica, nego biti psihički bolestan, kakve je sve prečice birao mozak Božidara Alića. Na koje se sve načine branio, da bi sad ovako groteskno napadao.