Piše: Žarko Jovanovski

Dvije svirke u dva dana s dva benda.

Između Božića i Nove godine imam dvije svirke u dva dana s dva benda na različitim krajevima Hrvatske. To je izazov. Prvo idem s Electric Žaretom u Vinkovce ponovno na Marin fest. Prespavam tamo, a onda vozim u Zagreb po ljude iz Gelera. Trpamo kompletnu garažu, odnosno, bubnjeve, razglas i pojačala s gitarama u auto i idemo u Rovinj na drugo izdanje tamošnjeg Music festivala. Niti za jednu od ovih svirku nisu plaćeni troškovi puta. Za benzin dajem kompletno lovu iz svoga džepa. U Rovinju plaćam gotovo sve troškove, jer nitko u Geleru tog trena nema para. Entuzijazam bez granica. Bedastoća od entuzijazma. Zašto to radim? Volim svirati i nadam se da će netko prihvatiti muziku koju radim s ekipama, da će uprijeti prstom u nas i reći – ovi dečki to dobro rade! Slaba vajda. Pusti snovi. Gdje god dođem svirati, bilo s kojim bendom, ljudi misle da smo pali s Marsa. Neprilagođeni. Ne fitamo u sistem i sistemske uši. Previše buke i energije. Ja mislim, naprotiv, da treba i više buke i energije. Ljudi ne vole energiju. Draže im je sjediti ispred televizora uvečer i gledati Zvijezde pjevaju (i kenjaju). Sve što zvijezde rade je super. To fino ide u glupave klempave uši i u još glupaviji mozak. Od nas i naše buke trese se utroba – nismo ugodni prosječnom uhu. Mi govorimo o životu kakav jeste. Od istine se i inače trese utroba i okreće mozak. Ja mislim da kad se mozak okreće da se onda najbolje pleše. Mislim da radimo apsolutnu esenciju plesne muzike. Sve se trese od energije kad sviram s bendovima. Muda se tresu. Čovjek se treba drmati i tresti dok muda ne otpadnu! Ali nitko ne želi čuti kako stvari zapravo stoje. Jebi ga, kod mene, u tekstovima u svakoj drugoj stvari netko umre ili pogine. Previše smrti! Ljudi vole sanjati lijepe sjebane pizdarije sa šljokicama. Hrvatski san! Američki san! Govna od snova! Mrtva muzika za mrtve ljude. Mrtvi snovi. Ipak, bez obzira na sve, ja volim sve ovo s bendovima. Nešto se dešava. Ja još nisam mrtav! Dok moji vršnjaci uglavnom misle da im je život završio u četrdeset i petoj i da im se sve desilo u mladosti, ja znam da moj život tek počinje. Sada mi se nešto dešava dok putujem okolo. Upoznajem ljude, pijan sam, slavim život hedonistički! Još uvijek je sve moguće! Ja vjerujem u čuda i radim čuda! Čuda na svojoj mikro razini, ali opet dovoljna da mi život sjaji, da znam da se još nije ugasio. Slažem svojih tisuću svirki kao tisuću ždralova od papira prije nego odapnem.

U Vinkovcima na Marin festu Electric Žare opet svira prvi te večeri. Grad je osvijetljen šarenim božićnim lampicama. Šarene laža za sive ljude. Ja lijepim po pozornici parole koje sam pripremio u Zagrebu. Zaprvo su to dijelovi tekstova pjesama benda. Sve izgleda kao parodija Božića. Ovako kako sam ja ukrasio pozornicu – to nitko ne želi imati doma kao božićne ukrase. Bend na stejdžu izgleda kao zlo koje se spustilo na Zemlju. Poslije će (Zli) Hadžo, koji je bio u publici, napisati za mikrofonija.net, da mu “pozornica za vrijeme nastupa liči na scenografiju Ionescovog teatra apsurda”, a ja na “ludog šamana Andy Garsiju”. Dok bend svira, tresem se u nekom transu. Mislim da nas se malobrojni ljudi u publici boje. Ono nešto malo što se sakupilo stoji na pristojnoj razdaljini. Da ih ne dohvati bijes i energija. Sve na pozornici je bizarno, uključujući i bas dionice. Igoru je pukla jedna žica na basu. Niste nikad čuli kako to zvuči? Kad pukne žica na gitari, ona pukne naprasno. Kad pukne žica na basu, ona se lagano opušta. Možeš svirati na njoj, ali sve zvuči dozlaboga raštimano i nadrealno. Unatoč svemu, nastup je manijakalno energičan. TBF, hedlajnere koji su svirali poslije te večeri, nisam ni slušao. Pokupio sam se spavati prije ponoći. Sutra za Zagreb a onda u Rovinj s Gelerom.

Dobro sam te noći spavao u Vinkovcima. Da nisam grizao bih vratove ljudima. Ja nisam neki razuman i smiren čovjek. Kad sam pospan zajebavam sve oko sebe. Prigovaram, ide mi sve na kurac. Kad sam neispavan, ja sam svrab na guzici i jedno obično govno.

Do Zagreba vozi Igor. Ne da mi se voziti. Sve je puno magle u slavonskoj ravnici. Drveće je prekriveno injem. Vani je 10 ispod nule. U autu ne radi grijanje pa je unutra jednako hladno kao i vani. Depresivna atmosfera slavonske zime.

Čim stignem u Zagreb samo odem pojesti nešto doma, pozdraviti Tamaru i kćer Mirnu i već oko 2 sam u garaži u Utrinama i trpam stvari u auto. Dolaze i ostali iz Gelera. Tafra pita je l’ možemo povesti i nekakvog tipa njegovog frenda, kantautora, koji isto ide svirati u Rovinju na festival. Ni ovaj nema para za benzin. Ma trpaj ga unutra! ‘Ko mu jebe mater! Gelermobil, odnosno moj Kangoo je sada pun da u njemu nema više mjesta ni za iglu. Nije jasno, kako je u auto stao cijeli komplet bubnjeva, razglas, stalci, gitare i pojačala, ali sve je to unutra prkoseći zakonima fizike. Stvari plus pet ljudi. Auto ide sporo. Teški smo kao veliki kamen na kotačima. I opet mi se ne da voziti te volan prepuštam Tafri. Tafra je smireni vozač. Ne bojim se kad je on za volanom. Ali s njim je na putu uvijek jedan mali problem. On je okolo naviknut putovati motorom i nikad ne ide glavnim cestama. On bi uvijek okolo na okolo. Kaže – on bi da je “opuštena spika” i “upoznajmo svijet da bi ga više voljeli”. Ostali u bendu misle da je bolje ići najkraćim pravcem. Ja imam i argument: love imamo malo, a benzin košta. Kad mu to kažem, Tafra si mrmlja u bradu kako smo bez avanturističkog duha i dosadni.

Kantautor koji se vozi s nama u autu je pain in the ass. Stalno nešto priča, stalno mora mljeti i mljeti. U pola sata saznali smo o njemu sve što nismo nikada htjeli saznati. Na kraju ga Rudi i Rile krenu pičkarati, zvati pogrdnim imenima, psovati. Išao im je na živce kao i meni. Koji ti je kurac – je l’ ti zaista ne možeš začepiti na 5 minuta? Tip šuti neko vrijeme, a onda opet počinje. Toliko je dosadan, da su Rudi i Rile na kraju odustali od borbe s tipom i zaspali. Zaspali od stravične dosade sjebanog kantautora. Ako mu je i muzika takva, pičko Rovinju – krvava ti majka – najebao si!

U Istri je hladno za popizditi. Puše otrovna bura koja ujeda muda i ledi krv u žilama. Mjesto gdje ćemo svirati je još jedna sjebana birtija u centru Rovinja. Na terasi su skrpali nekakvu ceradu i stavili priručno plinsko grijanje. Super bi fora bila da boca s plinom grune usred nastupa. Bili bi vijest u novinama. Konačno bi ljudi skužili da postojimo.

Kad smo iskrcali stvari i sve namjestili, kratka tonska i onda idemo u glavni, veliki šator na rivi kod organizatora. Dobivamo bonove za klopu. To je jedino što smo od organizatora dobili. Ćevapi. Neukusni i tvrdi. Ko žvakaća s kojom ne možeš napraviti balone. Žilavo meso za punkere. Rudi i Rile opet pičkaraju. Pošto je kantautor otišao u svoj birc gdje će uvečer svirati pičkaranje se sad odnosi na organizatore i ćevape. Gledamo glavni program. Vrhunac večeri je grupa Dogma iz Pule. Odvratno. To je nekakva disco miš-maš. Glume veliki bend. Nitko ih ne sluša osim njihovih majki i baka u prvom redu. Veliki šator zjapi prazan.

Geler ide odraditi svoju svirku. Bezvoljni smo. Započinjemo uvečer oko devet sati. Gleda nas doslovno 6 ljudi raspoređenih na dva stola. Čudo je da je i toliko. Vani je tek nešto ispod nule ali osjećaj je da je minus 50 stupnjeva. Nakon desetak minuta našeg prangijanja prazni se jedan od dva stola s publikom. Ljudi koji su ostali za drugim stolom plješću nam nakon svake stvari. U pola svirke, kroz nekakva vrata iza nas za koja nismo ni kužili da su tamo ulazi na našu improviziranu pozornicu debela kuharica u radnoj opravi i onda nam sa smiješkom veli da je došla vidjeti “ki vrag dela takovu buku!” Grlimo se s njom, pričamo malo, pa opet sviramo. Za tri čovjeka. Nakon završetka, ta škvadra za stolom koja je ostala do kraja časti nas pivama. Onda raspremamo stvari. Iza nas će nastupati nekakav domaći rock-blues band koji svira isključivo covere. Konfekcija. Born to be wild i slične pizdarije. Gledamo začuđeno koliko se ljudi sad sakupilo. Ima ih par stotina. Gdje su bili dok smo mi svirali? To da publika dolazi kada mi završimo svirku događa nam se već x-ti put u našoj kratkoj gelerovskoj karijeri. Ma ‘ko im jebe mater!

Tafra onda razgovara s nekim tipovima iz organizacije i veli da nas pozivaju da u nekakvom klubu pred Rovinjom sviramo na after partiju. Ispočetka smo entuzijastični ali kad nađemo mjesto nakon puno lutanja svima se smuči. Liči na ona odvratna fancy mjesta gdje se svira turbo-folk. Ništa od našeg nastupa na after partiju. Fali rockerskog štimunga. Nije ovo za nas, klošare.

Idemo iz Rovinja, pomalo razočarani. Koji smo kurac putovali čak do ovdje da sviramo pred troje ljudi? Netko se sjetio kantautora. Ma i njemu jebo mater! Nek pješaći do Zagreba!

Vozimo se do Grožnjana. Tamo ćemo spavati u kući mog punca Vlade. Nesnosno je hladno. Grožnjan je okićen za Božič i Novu Godinu. Okolo na brdima ima čak i snijega. Ne kužim kako smo uopće zaspali od hladnoće. Kuća nema grijanja. Možda to i nije bilo spavanje, nego samo dugosatno žmirenje. Budim se na trosjedu skroz ohlađen i umorniji nego što sam bio kada sam legao. Osjećam se kao da me netko tukao cijele noći. Jebem ti primorje i jebem ti Istru i jebem ti buru i jebem ti Rovinj i jebem ti sviranje pred tri čovjeka i jebem ti brbljavog bljutavog kantautora i kuharicu jebem i gumene ćevape i turbo-folk… Sve ti jebem, da ti jebem po spisku…