siromasi putuju noćas na kontinente čudne.
Prati ih žamor dana, žalosni odrazi lica,
a postelja gladnih škripi ko stara jedrilica,
gladne strave se dime i nestaju obale čudne.

Siromasi plove noćas, o, divno je ploviti tako:
spokojno, nijemo, u umornoj horizontali.
Vosak se svijesti na umornim vjeđama tali,
u uzdah se pretvara kletva, a rasvjetu rajsku pako.

I sve je ko jastuk i sve se u beskraju gubi,
i sve putuje nijemo i leti, i zvoni i jedri.
Ko barjaci vijore se zvjezdani prostori vedri,
za nama ostaje patnja i mržnja i škrgut zubi.

I prosjak je u snu spirala svilenog prozirnog tkiva,
signal na vjetru neba, san ostrva nadstvarno plavi,
i u snu bijednih sreće ko lopte skaću po travi,
a postelja jedri i pjeva, ko bijelo jedro pliva

nad tihim zrcalom vode modre, mračne i nijeme,
krcata tovarom bola, smjerom u polumrak jutra,
gdje će pristati siva u jutro magleno sutra,
i gdje ćemo obalom sivom pronijeti staro breme.

Daleko je gladno sutra, prosjaci, braćo, mornari,
na jarbolu noćas nek planu svjetiljke smijeha,
pune su palube noći, iz tamna makova mijeha
srknimo zaborav noćas, gutljaj ljekovitog grijeha.