Piše: Slađana Bukovac

Pitam se postoji li u Hrvatskoj ijedna osoba kojoj je toliko puta napomenuto “da mu se otac okreće u grobu”, kao Bojanu Glavaševiću. Traje to već dugo, i prolazi prilično neprimjetno, kao što se u nas i inače neprimjetno gazi preko uzusa ako ne konvencionalno pristojnog, onda barem obzirnog ponašanja. Vrte tako, takoreći roštiljaju, tog oca u grobu razni hrvatski “faktori”, što poznati, što anonimni, prodiru kroz zemljani pokrov i osluškuju kako zveckaju kosti, ne bi li iz tog zvuka prizvali duh pokojnika, kojeg nisu poznavali, priželjkuju postojanje neke paranormalne DNK analize, kojom će se utvrditi postoji li odgovarajuća podudarnost karaktera, odluka i izbora između čovjeka koji je ozbiljno zadužio zemlju, i njegovog sina.
Roštiljanju očeva iz nekog razloga nikad nisu bili podvrgnuti, svakako ne u tolikoj mjeri, Andrija Hebrang, Miroslav Tuđman, pa čak ni Ivan Račan. Njihovi pokojnici počivaju u miru. Jedino je taj Glavaševićev otac, Siniša, neprekidan objekt ekshumacije. Moglo bi se to objasniti gotovo mehanički: Hebrangov otac je u sustavu “antifašizma kao floskule” potpuno devalvirao, Tuđman Junior do te je mjere radikalan da je već odavno nadmašio vlastitog oca, tako da se dogodila inverzija uloga, u kojoj je pokojnik postao sin, a “podmladak” otac; a pokojni Račan bio je čovjek bez karizme, pred čije se nasljednike ne postavljaju osobito visoki zahtjevi.
Ali lično ne vjerujem da takvo objašnjenje potpuno pokriva fenomen roštiljanja Siniše Glavaševića. U prvom redu, ubijeni novinar je zapravo uvijek bio neprijatelj. Narušavao je koncept krvožednog domoljublja, a jednim od svojih posljednjih tekstova, “Optužujem” (“J’accuse”), gadno je narušio mit o crno-bijelim stvarnostima, sabotirao “našu” istinu, pokazao kako ljudski životi jednako malo vrijede i “agresoru”, i “braniteljima”.
Ta mržnja prema ocu, latentna, u vrlo se otvorenom obliku ispoljila prema sinu. Jer, sin, Bojan, zapravo je u prvom redu trebao potvrditi kolika je točno bila “domoljubnost” oca. Je li umro bez veze, ili je skončao “za našu stvar”? Je li taj sumnjivi, nenaoružani novinarski posao genetski proizveo jedan dovoljno konzistentan, i radikalan element, koji će poslužiti u “našoj” borbi?
Jasno, Bojan Glavašević debelo je iznevjerio takva očekivanja. Što je plebsu pružilo dvostruko zadovoljstvo: ne samo da može prljavim rukama prekapati po njegovim obiteljskim kostima, što iznimno boli, nego može i indirektno ukazati kako su te kosti nedostojne, nevažne, porozne, i posve irelevantne za noviju povijest jedne spektakularne države.
U oblastima koje su manje spektakularne, ali su upropastila zemlju; u ratnom profiterstvu, nezakonitom bogaćenju, mračnim privatizacijama, tu o očevima ne znam baš ništa. Sinovi su “samonikli”, oni su čudo sami po sebi, na njih se odnose neki drugi, civilizirani zakoni. Precima Glembajevih, tatama Rajić, Čermak i Todorić, ne može se prigovoriti ništa. Oni su, anonimni i samozatajni, odgojili poštene sinove, koji se “snalaze”. Na takve stvari reagiraju samo neurotici, naoružani škarama.