Ne sjeća se konkretnog prizora. Samo te slike Svega, koja je bljesnula pred očima i neizbrisivog osjećaja: ovaj sam Grad, jednom već vidio. Ne, ne u ovom životu, ne u ovom svijetu, znale su toliko njegovih četranaest godina.
Svakom se jednom desi da gledajući neko mjesto, prizor, događaj neki, savršeno zna da sve to pred njegovim očima, priziva iz svojih praiskonskih sjećanja. Tako su se sreli, tako su se prepoznali, pogled dječaka i Grad pod mitskom planinom.
Hiljade i hiljade godina, bili smo ptica džinovskih krila koja je nadlijetala mora i planine, pucali su beskrajni vidici, novi i novi horizonti, pred njenim očima. Nema toga ko nije sanjao sebe kako leti. Ne može ni biti. Taj let još je u nama. Kao u gnjezdu. Bljesne, kao davni prizori, kad ono pustimo svjetlosti da nam uđe u oči. Kad prepustimo se snu.
Bilo je suton, ali nije do sutona, dječak je znao, nema tog svjetla pod kojim bi vidio drugo, osim taj – osmjeh. Ne, nije ga prvi put ugledao i to je savršeno znao. Taj omjeh je čekao svoj trenutak; samo se odnekle iz nepreglednih daljina prizvao u sjećanje.
Ko zna kad, dok su u ko zna kom obličju letjeli nad visovima mitske planine, dok su se igrali oblaci pod njima, djevojčica i dječak šapnuli su nebu i kamenu da će se opet sresti. Da će opet letjeti. Da zaboraviti neće.
Kroz beskraj prostora i beskraj vremena čuvali su svoj tajni znak. Da se ne izgube u maglama. Da se prepoznaju kad se sretnu. Da nikad ne odrastu. Da budu šum vječnosti u treptaju. Koji neće proći.
radio gornji grad 
