Piše: Blažo Davidović
Krš, drače, zmije, šikara i trnje, sve je depresivno, ne može biti crnje. Pratim Rošavog skoro pola sata, jezik mi do poda. Zastane na brežuljku i traži da mu vratim seljački kožuh.
– Eto, to je to… – Ispruži ruku pokazujući ispred sebe, u pozi ratnih generala.
– To? Tamo? Krš neki, drače, zmije sto posto, šikara i trnje.
– Crna Gora, kućo moja, daj dvaest maraka.
– Ali iza nas je isto krš, drače, zmije, šikara i trnje.
– Pa jeste.
– Kako onda znaš di je Hrvatska, di je Crna Gora?
Rošavi preklopi novčanicu od dvadeset maraka, pa je opet preklopi, pa opet, savije je skoro u ništa,
– Ja svoje završio… Kućo moja, ajd ti sad polako nizdol, nemoj još na put, prati ga par kilometara, a onda, kućo moja, fino putem. Taksi i to je to.
– Dobar ti je kožuh. Taman sam se navikao.
– A ja se već navikao na ovi dvaest maraka.
Zapalim pa ispuhnem dimne kolutiće. Uvijek sam to dobro radio. Nekako umjetnički.
– A štas ti?
– Šta?
– Mislim, jes Hrvat, a?
– Hm… Nećeš vjerovati.
– Naslušao se ja svašta.
– Ja sam ti idiot.
Pozdravim se sa Rošavim i krenem put drača, šikara, zmija, krša i trnja. Crna Gora. Okrenem se nostalgično: hrvatska šikara, hrvatska drača, hrvatske zmije i hrvatsko trnje mi je iza leđa.
Granica, bogtejebo. Kako je nekome uopće palo na pamet podijeliti ovu draču?
Ne kužim granice, promislim dok sam gledao u nebo.
Sve je crno.
Samo je ono plavo.
radio gornji grad 
