Piše: Mirko Jokić

Iz naše jadne balkanske političke uskogrudnosti, na ovakav naslov bi se moglo Delićevski uskliknuti: “Ljudi moji, je li to moguće!!” A jest, ne samo da je to moguće nego je i povijesna činjenica.

Evo što najlakše možete pronaći o Konradu Adenaueru na Wikipediji, ali naravno – o tom velikom njemačkom, europskom i svjetskom političaru vrijedi pročitati i mnoge druge izvore – jer bi prema njegovoj životnoj biografiji i danas mogao biti uzorom za ponosnog, pametnog, vizionarskog i rasnog državnika:

Kada su nacisti došli na vlast 1933., Deutsche Zentrumspartei je izgubila “izbore” u Kölu, a Adenauer je pobjegao u Opatiju Maria Laach, nakon što su mu prijetili jer se nije želio niti rukovati sa lokalnim nacističkim vođom. Adenauerov jednogodišnji boravak u opatiji obznanjen je tak nakon rata od strane njezinog opata, kojega su Heinrich Böll i drugi optužili za kolaboraciju sa nacistima. Bio je ukratko zatvoren nakon Noći dugih noževa. Sljedeće dvije godine Adenauer se često selio zbog represalija koje su mu naturili nacisti. Godine 1937. bio je uspješan u dobivanju bar nekakve kompenzacije za svoju nekad zaplijenjenu kuću, te je uspio živjeti u samoći sljedećih nekoliko godina. Prema Alberu Speeru u njegovim Dnevnicima iz Spandaua, Hitler se divio Adenaueru. No, i Hitler i Speer su se slagali da Adenauer zbog svojih političkih pogleda i sveopće tvrdoglavosti nije mogao igrati veću ulogu u pokretu, niti pomoći nacističkoj stranci. Nakon neuspjelog atentata na Hitlera 1944., Adenauer je zatvoren po drugi put zbog činjenice da je bio protivnik režima. No, nakon što Gestapo nije uspio dokazati njegovu povezanost sa urotom, pušten je nakon par tjedana. Ubrzo nakon rata, Amerikanci su ga postavili za gradonačelnika Kölna, no britanska administracija ga je otpustila zbog navodne nesposobnosti.

Nasuprot procjenama ograničenog britanskog okupacijskog činovnika u Koelnu, Konrad Adenauer je 15. rujna 1949 godine postao prvi kancelar nove antifašističke Savezne Republike Njemačke, i ostao dugo na toj pozicijii. Osim fizičke obnove i duhovne preobrazbe poslijeratne Njemačke, baš u njegovo vrijeme i uz njegove inicijative je vizionarski zacrtana nova antifašistička i antitotalitaristička Europa, kojoj su Adenauer i De Gaullea bili glavnim arhitektima. Ono što je za nas izuzetno važno jesu Adenauerova duboka kršćanska osjećanja i antifašistička uvjerenja, koja su rezultirala današnjom ujedinjenom Europom, kojoj i mi težimo, a u koju bi neki na mala vrata htjeli ušlepati i poraženu anticivilizacijsku ideologiju (koja je počinila veliko zlo čovječanstvu).

S njegovim stavovima glede njemačke prošlosti i odgovornosti za počinjeno, najbolje se upoznati iz njegovog, niže citiranog pisma: Konrad Adenauer župniku dr. Bernhardu Custodisu u Bonu 23. veljače 1946:

Dragi Custodise !

Od majke Wehrhahn sam dobio priloženi članak svećenika Pribila sa molbom da se da o njemu mišljenje. Budući da ja nemam adresu svećenika Pribila, a majka Wehrhahn mi je saopćila da je preko Tebe dobila ovaj članak, vraćam Ti ga u prilogu, sa molbom da se dostavi ocu Pribilu. Ja ne bih pustio da izađe ovaj članak. Po mome mišljenju, njemački narod, a i biskupi i kler nose veliku krivicu zbog događanja u koncentracionim logorima. Tačno je da se poslije možda nije imalo više šta uraditi. Krivnja je učinjena ranije.

Njemački narod, a i biskupi i kler velikim dijelom su se upustili u nacionalsocijalističku agitaciju. On se skoro bez otpora, čak djelimično sa oduševljenjem, izjednačio na svim područjima koja su označena u članku. U tome je njegova krivica. Ali, uostalom, takođe se znalo – da se i nije znalo za događanja u logorima u njihovoj punoj mjeri – da su lična sloboda, sva pravna načela gažena nogama, da su u koncentracionim logorima činjene velike strahote, da su Gestapo, naše SS trupe, a dijelom i naše trupe u Poljskoj i Rusiji postupali bezprimjernim strahotama prema civilnom stanovništvu. Pogromi Jevreja 1933. i 1938. su se dešavali potpuno javno. Mi smo oficijelno obznanili umorstva talaca u Francuskoj. Dakle, stvarno se ne može tvrditi da javnost nije znala da su se nacionalsocijalistička vlast i vrhovna vojna komanda stalno ogriješili, u načelu o prirodno pravo, o Hašku konvenciju i o najjednostavnije propise čovječnosti. Vjerujem da bi, da su biskupi svi zajedno jednog određenog dana javno sa propovijedaonica zauzeli stav protiv toga, oni mogli mnogo toga spriječiti. To se nije dogodilo, i za to nema izvinjenja. Da su biskupi zbog toga dospjeli u zatvor ili u koncentracione logore, to ne bi bila šteta, naprotiv. Sve to se nije dogodilo, i zato je najbolje da se šuti. Ia znam sigurno da se preminuli Papa tačno slaže sa mojom osudom. Kako misli sadašnji Papa, ne znam.

Mnogo se zahvaljujem na otpremanju istog i ostajem uz srdačne pozdrave.

Tvoj Konrad
Die Kirchen im Dritten Reicfi, op. cit. str. 255 si

Citat je izvorno uzet od Fra Marka Oršolića (magistra teologije, političke nauke povijesti i i filozofije znanosti iz Sarajeva i Muenchena) iz knjižice “Zlodusima nasuprot” (izdanje Maun-Fe IMIC Sarajevo 2008), pa ga kao takvog, na bosanskom jeziku bez promjena i s punim poštovanjem objavljujem. I preporučam svima koji se zanimaju odnosima kršćanstva i nacizma (fašizma) da ovu malu, ali vrijednu knjižicu pronađu i dobro prouče.

Kao zaključak na spomen Konradu Adenaueru, tom velikom čovjeku, kršćaninu i antifašisti samo bih naglasio njegovu osobnu hrabrost i beskopromisnost u odnosu prema zlu fašizma, kojeg je vizionarski unaprijed “pročitao”, protiv njega se zdušno zalagao, i za njega nikakve naknadne lijepe riječi opravdanja nije našao. Ali baš kao takav je postao jedan od najvećih Nijemaca i Europejaca u svježijoj njemačkoj i europskoj povijesti.

Komparirajte njegovu beskompromisnost s onom novo-hrvatskom floskulom o NDH kao “težnji hrvatskog naroda” (što kao jaje jajetu sliči onom poznatom njemačkom opravdavanju nacizma “za sramotni nametnuti Versajski ugovor”). Zato Konradov nauk glasi: Nema opravdavanja za nečovještvo koje se usmjeruje prema bližnjemu, ma koje on vjere, rase ili nacionalnosti bio!