Piše: Slađana Bukovac

Ovo je kompletno poremećena zemlja. Oko statusa nekog mračnog špijuna, Lozančića, upregnula se krema državne vlasti. Jer je dao postaviti prislušne uređaje u neprikladnom trenutku, dok loše isfenirana predsjednica slavi rođendan s jednim od najvećih kriminalaca u državi, koji je, na vlastitu sreću,toliko moćan da ga nijedan od drhtavih domaćih sudaca neće osuditi. Istodobno, velik dio hrvatskih intelektualaca, i europske javnosti, reagira na novog ministra kulture, ljubitelja Bleiburga i Hadžar divizije. Ali za to Oreškovići i Petrovi ne pokazuju ni najmanji senzibilitet, jer plove, kao Putini još minijaturniji od Putina, u mračnim paraobavještajnim i parakriminalnim vodama. Baš ih je briga što će se producirati u HNK, i gdje će plesati balerine uništenih stopala. Važno je da se obzirno odlučuje o ljudima koji uhode i prisluškuju, tim budalama koje ne znaju kad je predsjedničin rođendan. S njima treba biti krajnje obziran, vidjeti jesu li požderali previše kanape sendviča, i gdje su sve žvakaćim gumama zalijepili prislušne “bubice”.

Oni su ozbiljan svijet, koji definira državnu moć, vedri i oblači. Pa neće se valjda Orešković i Petrov zamarati balerinama s krvavim nogama, čiji ministar ekstatično urla “Za dom spremni”. One su identične radnicama u “Konzumu” ili “Kauflandu”, sirova radna snaga, koja se ne smije ni popišati izvan unaprijed određenog rasporeda. Oni vjeruju u urođenu superiornost, koju predstavljaju obavještajci, majstori za “sigurnost” zemlje. Ništa ih ne smeta što su apsolutno “sigurne” zemlje, poput Sjeverne Koreje, trenutačno pakao na zemlji.