Piše: Slađana Bukovac

Nije ovo više problem ministra, i njegovih pokrivala za glavu. Gotovo da je svejedno što će se s njim dogoditi, ukoliko ne odstupi premijer. Nepoznavanje jezika, nepoznavanje konteksta, zemlja u koju je došao s nekakvim infantilnim sjećanjima, prema kojima je Proustov čajni kolačić vrhunac povijesnog i geostrateškog uvida. Kao da je u pitanju neka kolonijalna istočnoeuropska kutija šibica, koju će s nekoliko menadžerskih floskula dovesti u red, gdje je sve anonimno, malo i beznačajno, pa prema tome ne može biti kompleksno, nego se može zgurati u powerpoint prezentaciju od pet minuta, kao marketinška strategija za božićnu prodaju mobitela.

To je premijer u boljem scenariju, koji ne zna dobro govoriti, pa mu postojanje ili nepostojanje prefiksa “anti” ama baš ništa ne znači, jer sa značenjima igra slagalicu “Scrabble”. “Antifašist”, “antagonist”, filofašist”, “protagonist”. Čudan je jezik, nepredvidljiv; i kad ga ne poznaješ, ne uviđaš da baljezgaš, zbog jednog prefiksa, a ponekad je dovoljno i jedno slovo.
Ali što ako premijer ne pati samo od lingvističkih lapsusa? Što znamo o njegovim kapama, s čime je sve grijao vlastitu glavu u hladnim kanadskim noćima? Je li možda pritom, u svrhu učenja jezika, prelistavao novine koje se dijele u određenim emigrantskim krugovima, gdje se na njih gleda s nostalgijom i nježnošću: na njihovim skromnim stranicama se između redova mogu pronaći svi razlozi odlaska, koji se dakako uvijek poopćavaju u velike povijesne nepravde, koje će najbolji sinovi dijaspore kad-tad uspjeti ispraviti, i vratiti stvari na početak, tako što će sadašnjost sunovratiti u prošlost, u ono njezino razdoblje koje im se čini “zlatnim dobom”, jer su bili rasno i etnički superiorni, takoreći “svoji na svome”?

Je li, pod uvjetom da je premijer takvu štampu čitao, postojala mogućnost da na njezinim stranicama zapazi to ljupko, studentsko lice Zlatka Hasanbegovića, da mu se dopadne njegova lirika, priče o “istinskim herojima, mučenicima i šehidima”, pa ta gotovo bajkovita sintagma, “oltar domovine”, a sve skupa s tako konstruktivnim ciljem, izlaskom iz “ovog mračnog tunela, prema pomirbi, slozi i vjerskoj toleranciji”? Kako romantično bi to moglo zvučati čovjeku koji ne poznaje ni jezik, ni zemlju iz koje je u pelenama otišao.