Profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu objašnjava ko u Hrvatskoj danas predstavlja progresivnu ljevicu, zašto je Bosna i Hercegovina u hrvatskom nacionalističkom diskursu ponekad važnija čak i od same Hrvatske i da li će EU konačno reagovati na sve učestalije ekstremno nacionalističke istupe pojedinih ministara u Vladi premijera Tihomira Oreškovića

Piše: Tamara Nikčević (Dani)

Prof. Jović: Od 2013. godine i ulaska Hrvatske u EU, politička scena zemlje poprilično je izmijenjena. Naime, neke od tema koje su, tijekom procesa približavanja EU, u hrvatskom društvu potiskivane i marginalizirane, 2013. vraćene su u centar političkog interesovanja. U razdoblju od 1991. do 2013. Hrvatska je uvijek bila posvećena ostvarenju jednog od svojih takozvanih velikih nacionalnih ciljeva: najprije međunarodno priznanje, zatim teritorijalna reintegracija zemlje i na kraju ulazak u NATO i EU. Dolazile s lijeva ili s desna, bile u vlasti ili u oporbi, političke elite su se, potiskujući ideološke i identitetski uvjetovane razlike, uspješno ujedinjavale oko spomenutog nacionalnog prioriteta. Odavno je, međutim, jasno da model politike kakav je funkcionirao do 2013. više nije moguć.

– Zašto?

– Zato što nemate više jedan nacionalni cilj kao sredstvo ujedinjenja političke klase. Nekadašnji neformalni pakt dviju velikih stranaka – Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Socijaldemokratske partije (SDP) – zbog toga je razbijen, a obje su se stranke vratile na stare ideološke pozicije. Naročito je to slučaj sa HDZ-om, koji se vratio na priču o prošlosti jer je konzervativna stranka, a u suštini konzervativizma je da su prošlost, sadašnjost i budućnost jedno te isto.

– Vratili su se priči o Drugom svjetskom ratu?

– Tako je. Ali i o razdoblju socijalizma, o ulozi crkve, o Stepincu, o ratu iz devedesetih, o identitetskim, kulturnim pitanjima. U međuvremenu, u politički život aktivnije su se uključile do tada marginalizirane grupe, tako da je u hrvatskom društvu danas moguće pratiti dva paralelna procesa: pluralizaciju i polarizaciju.

– Po kojim je sve pitanjima hrvatsko društvo polarizovano?

– Uglavnom po tri identitetska obilježja, odnosno tri teme na temelju kojih se hrvatski građani opredjeljuju oko toga za koga će glasati. Jedna je povijest njihove familije u Drugom svjetskom ratu, koja i dalje snažno dijeli hrvatsko društvo. Oni čije su obitelji bile na strani ustaša i domobrana skloni su glasati za desne, konzervativne i nacionalističke snage; oni čije su obitelji bili partizani, u najvećoj mjeri opredijelit će se za lijeve i liberalne.
Druga velika tema je rat devedesetih, odnosno geografija tog rata.

– Šta to znači?

JOVIĆ: To znači da krajevi koji su tim ratom više bili pogođeni, biraju Hrvatsku demokratsku zajednicu i nacionalističke stranke, dok su oni koje je rat manje pogodio po pravilu glasači Socijaldemokratske partije, ljevice i liberalnih stranaka. Rat je u tom smislu ostavio dugotrajne posljedice.
Treći element koji trajno obilježava političko ponašanje birača u Hrvatskoj je odnos prema Katoličkoj crkvi. Tu na jednoj strani imate one koji smatraju da crkva mora imati političku ulogu, one koji zagovaraju takozvani politički katolicizam i koji glasaju za desnicu; nasuprot njima su sekularisti, koji podržavaju ljevicu. Kada pogledate ta tri faktora – Drugi svjetski rat, geografiju rata devedesetih i odnos prema Katoličkoj crkvi – dobićete prilično fiksne političke pozicije. Prilikom posljednja tri izjašnjavanja – izbore za europski parlament, predsjedničke i parlamentarne izbore – bilo je jasno da je odnos snaga dvije političke grupacije otprilike “pola-pola”.

– Ko snosi odgovornost za te podjele, za konfuziju koja je proteklih godina stvorena? Bivši socijaldemokratski premijer Zoran Milanović danas oštro kritikuje odluku Sabora da bude pokrovitelj obilježavanja sjećanja na Blajburg, iako je i sam svojevremeno tamo odlazio.

– Te podjele proizvode, produbljuju i oživljavaju oni kojima je to u interesu. HDZ-u je trajno u interesu da podsjeća na devedesete, budući da vjeruju da su, kao vladajuća stranka, u to doba realizirali sve zacrtane ciljeve, da nisu doživjeli nijedan nesupjeh i da, pritom, nisu snosili sankcije za počinjeno. Dok je bila na vlasti, HDZ je Hrvatskoj doista donijela ne samo međunarodno priznanje i teritorijalnu reintegraciju, nego i etnički homogeniziranu državu u kojoj je, prije tog rata, živjelo dvadeset i dva procenta pripadnika manjina; danas ih je ispod devet procenata. Hrvatski nacionalizam nije nikada i ničime sankcioniran, štoviše on je oslobođen ikakvih sankcija i to odlukama Haškog tribunala, između ostalog. Upravo zbog toga HDZ danas ima puno pravo da devedesete smatra zlatnim dobom i svoje stranke i hrvatskog nacionalizma. Zato nas stalno vraćaju u to njihovo “zlatno doba”.
Drugo, u Hrvatskoj imate skupine koji ostvaruju primanja na temelju statusa žrtve ili statusa pobjednika u tom ratu. Mislim na branitelje, na ratne veterane koji su, u statusnom smislu, a dijelom i kroz dotacije koje daje država, direktno povezani sa ratom, i također ne žele da rat postane samo prošlost.
Kada je riječ o djelovanju Socijaldemokratske partije Zorana Milanovića, činjenica je da njegova stranka nije niti je ikada bila najprogresivniji faktor na ljevici u Hrvatskoj, iako je najveća lijeva politička stranka.

– Ko je onda taj faktor?

– Hrvatsku progresivnu ljevicu prije svega čine nezavisni intelelektualci, novinari, portali, građanska scena, koji se već desetljećima hrabro i odlučno suprotstavljaju najprije ratnom, a onda i nacionalističkom vladajućem diskursu. U devedesetima, u Hrvatskoj je djelovala jaka antiratna kampanja, koju su predvodili Arkzin, Feral Tribune i niz manjinskih institucija okupljenih oko Srpskog narodnog vijeća, oko časopisa Erasmus, fonda Otvoreno društvo i sličnih institucija. Potom, u novije vrijeme, ovdje se održava i Subversive Festival, koga je posjećivalo i posjećuje na stotine i tisuće ljudi sklonih europskim lijevim trendovima. Iako, istina, ovo nisu devedesete, manje-više ista grupacija je i danas prilično aktivna. Tu prije svega mislim na snažna imena hrvatskog novinarstva – Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Predraga Lucića, Borisa Pavelića, Ivicu Đikića, Ladislava Tomičića, Marinka Čulića, Igora Mandića, Dragu Pilsela, Slavicu Lukić, i mnoge druge – na Dokumentu, tj. Centar za suočavanje s prošlošću, zatim Građanski odbor za ljudska prava Zorana Pusića, Inicijativu mladih, Centar za mirovne studije itd. Mislim i na književnike i glumce, koji su, primjerice, digli glas protiv novog ministra kulture. Oni su simboli lijevih, građanskih ideja u Hrvatskoj. Prvi potezi hrvatske Vlade, prije svega Ministarstva kulture, usmjereni su upravo protiv ljudi koje sam naveo. Dakle, ne protiv političke partije, već protiv nezavisne scene, jer upravo ona doprinosi slobodarskoj ideji u Hrvatskoj, više nego što je slučaj s bilo kojom partijom.

– Šta je onda sa Socijaldemokratskom partijom?

– Kao što sam već kazao, SDP je, kada je riječ o nacionalističkim mitovima, još od devedesetih veoma lako nalazila zajednički jezik sa HDZ-om. Razlike se vide tek nakon 2013., prije svega u diskursu samog Zorana Milanovića, koji je poduzeo neke vrlo nepopularne mjere da bi stao u zaštitu manjina – ne samo etničkih (npr. oko pitanja ćirilice u Vukovaru), nego i drugih, recimo seksualnih (oko pitanja civilnog partnerstva).

– Kako reaguje EU na ovo što se trenutno događa u Hrvatskoj? Vodeći evropski mediji oštro kritikuju novu hrvatsku Vladu, naročito ministra kulutre Zlatka Hasanbegovića.

– EU je svakako imala veći utjecaj na Hrvatsku dok je ona bila zemlja kandidat, nego što ga ima danas. Pored toga, u EU ne postoje jasni mehanizmi kojim bi se sankcionirale ili kritizirale zemlje-članice zbog politike koju vode. Hrvatska, najzad, nije jedina članica EU koja skreće desno, odnosno koja ima konzervativnu i nacionalističku vlast. Uzmite Mađarsku i Poljsku, kao i jedan broj zemalja koje migrantsku krizu koriste za dodatno ojačavanje desnice. Uz sve to, i u državama takozvane stare demokracije jačaju desni ekstremizmi, prijeteći kako će doći na vlast. U tom smislu, ne vjerujem da će EU poduzeti nešto ozbiljno kako bi spriječila ove trendove u Hrvatskoj. Tim prije što će, u slučaju da se kriza sa migranima dodatno zaoštri, EU bez problema pristati da zažmiri na jedno, možda čak i na oba oka, pokazujući na taj način da tolerira konzervativne i nacionalističke trendove. Pogledajte kako se Brisel danas ponaša prema Turskoj, koja je pod Erdoganom postala prilično autoritarna zemlja. Prilično blago, baš zato što im je Turska neophodna radi saniranja migrantske krize.

– Odnos prema migrantskoj krizi i dijalog Beograda i Prištine razlog su što EU danas toleriše nedemokratski način vladanja premijera Aleksandra Vučića, čiji režim, kako se približavaju vanredni parlamentarni izbori, pojačava pritisak na medije, nevladine organizacije i partije koje se protive politici vladajuće strukture.

– Ja mislim da se i u Srbiji, kao i u drugim zemljama Zapadnog Balkana pojavljuje trend autokratskog vladanja, pri čemu oni koji su na vlasti imaju samo jedan ozbiljan cilj: da ostanu na vlasti zauvijek i to tako što će uništiti svaku opoziciju. To mi izgleda kao apsolutno najvažniji, a možda i jedini cilj njihove vladavine. Tome služi i narušavanja principa izvjesnosti kad se radi o periodičnosti izbora. Izbori, naime, u demokratskoj zemlji ne mogu biti kad se vladar sjeti, nego svake četiri godine. Jer, ovako vladar svaki put ima izgovor zašto nije ostvario ono što je obećao. Uvijek može reći: ostvario bih u četiri godine, ali ne mogu u dvije – dajte mi, stoga, još jedan mandat. Izgleda, međutim, da su takvi političari popularni. Kao da zapravo ne želimo pluralizam i liberalnu demokraciju, nego tražimo neke “male putine” ili “erdogane” – spasonosne vođe koji planiraju vladati po 20 i više godina. Nažalost, izgleda da i Evropa ponekad podržava takve vođe, pod uvjetom da ne prave probleme nikome izvan zemlje. Kao da je stabilnost i prozapadna orijentacija dovoljna – a pluralizam, sloboda i liberalna politika kao da su od drugorazrednog značaja.

– Kako vidite odnose u regionu, prije svega one između Srbije i Hrvatske? Gotovo i prije nego što su proglašeni rezultati parlamenatrnih izbora u Hrvatskoj, premijer Vučić požurio je da čestira pobjedu šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku, što je dosta neuobičajno. Otkud to oduševljenje?

– Premijer Vučić i potpredsjednik Karamarko dolaze iz veoma sličnog, desnog i konzervativnog ideološkog okruženja ili miljea, te bi u toj činjenici možda valjalo tražiti razloge za izvjesne simpatije koji ta dva političara iskazuju jedan za drugoga. Ni jedan ni drugi ne vole Milanovića, tako da su dosad imali zajednički „objekt mržnje“. Međutim, mislim da su očekivanja da bi se odnosi Srbije i Hrvatske mogli popraviti nakon što je formirana Vlada premijera Oreškovića prilično utopijska. Tim prije što će Hrvatska, kao članica EU, vjerojatno pokušati iskoristiti svoju poziciju kako bi, pritiscima i takozvanim ucjenjivačkim kapacitetom, primorala Srbiju da da određene koncesije kao uvjet za nastavak pregovora sa Briselom ili za zatvaranja pojedinih pristupnih poglavlja. Novi hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač ovih je dana kazao kako Hrvatska od Srbije očekuje da poveća prisustvo pripadnika manjina – naročito Hrvata – u srpskoj Skupštini, čime je to pitanje vezao za status Srba u Hrvatskoj, odnosno za broj srpskih zastupnika u hrvatskom Saboru. To je direktni poticaj promjene unutarnje strukture skupštinskog sistema u Srbiji. Ako mene pitate, očekujem da će sličnih zahtjeva od strane Vlade u Zagrebu biti još. Naročito onih koji će se odnositi na ratove devedesetih.

– U kom smislu?

– U smislu da se Srbija natjera da na drugi način interpretira svoju ulogu u ratu devedesetih.

– Što bi za Srbiju moglo biti ljekovito, naročito ako bi dolazilo sa strane koja se i sama prethodno suočila sa vlastitom mračnom prošlošću. Govorim, recimo, o etničkom čišćenju Srba nakon Oluje, što zvanični Zagreb decenijama negira.

– Otvaranje tog pitanja za Srbiju bi bilo dosta bolno, iako i sam mislim da u Srbiji nema dovoljno svijesti o karakteru srpske politike u 1990-ima. Poseban je problem ako takvi poticaji dolaze iz Hrvatske, o kojoj u Srbiji postoje predrasude i koju najveći broj Srba uopće ne poznaje, niti je se trudi upoznati – kao što je slučaj, nažalost, i obrnuto. Inzistiranje na pitanjima rata, međutim, ne pomaže stvaranju dobre atmosfere. Ima izreka: “ako želiš mir, spremaj se za rat”, ali ja više vjerujem u onu: “ako želiš mir, spremaj se za mir”. A ne da stalno govoriš o ratu.

– Vlada u Beogradu je, sjećamo se, otvoreno navijala za Tomislava Karamarka, a protiv Zorana Milanovića, čime je, reklo bi se, pokazala da je suštinski mnogo ne zanima položaj srpske manjine u u Hrvatskoj. Samo da izgubi Milanović, da Karamarko napravi koaliciju sa Mostom, navijalo se u Beogradu, što je, da paradoks bude veći, bilo i stajalište Katoličke crkve u Hrvatskoj.

– Oni političari koji u Srbiji i Hrvatskoj imaju antihrvatski, odnosno antisrpski stav, u javnosti te dvije države i dalje su prilično popularni. Ako, primjerice, u Hrvatskoj na vlasti imate nacionalistu koji otvoreno govori i radi protiv pozicije Srbije, time dobijate i razlog da na to “oštro reagirate” i tako povećavate popularnost u vlastitoj zemlji.
Kada je riječ o brizi za položaj manjina, naše historijsko iskustvo iz devedesetih takvo je da ne možemo baš očekivati od nacionalista da brinu o položaju manjina, pa ni svoje manjine u drugoj zemlji. Naprotiv, njihov se status veoma često iskorištavao u neke druge svrhe. A kad im je trebalo pomoći, ostavljeni su bez ikakve pomoći.

– Šta je sa odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Nije tajna da Dragan Čović ne gaji pretjerane simpatije spram šefa HDZ-a i potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka…

– Aktualna hrvatska Vlada Bosnu i Hercegovinu doživljava kao “poseban slučaj” u svojoj spoljnoj politici, na što jasno ukazuje i činjenica da službeni Zagreb o BiH danas ne govori u kontekstu Zapadnog Balkana, odnosno regije. Izdvajanje BiH iz kompleksa regije je problematično i moglo bi izazvati opravdane reakcije Sarajeva, koji bi takav stav moglo razumjeti kao vrstu patroniziranja. Jer, ako je, dakle, Bosna i Hercegovina za Hrvatsku “poseban slučaj”, to znači da će se prema Sarajevu voditi posebna politika, da je Bosna i Hercegovina zemlja prema kojoj vrijede posebna pravila. Tu vrstu izdvajanja Bosne i Hercegovine pokazuju inicijative hrvatskih europarlamentaraca, koji su iznimno aktivni kad se radi o toj zemlji, a druge teme ih – osim Vojislava Šešelja – slabo zanimaju.

– Otkud tolika usresređenost Hrvatske na BiH?

– Otuda što je u hrvatskom nacionalističkom diskursu BiH ponekad važnija čak i od same Hrvatske. Ekstremni hrvatski nacionalizam je svojedobno – u Drugom svjetskom ratu – smatrao da je Bosna i Hercegovina zapravo zemlja “najčistijeg hrvatstva”, pa su čak htjeli Banju Luku proglasiti glavnim gradom. Kada se devedesetih prvi put kandidirao na parlamentarnim izborima, Franjo Tuđman se, gledajući mapu Hrvatske, u jednoj emisiji zapitao: “Zar i sami ne vidite da tu nešto nedostaje?” Navedeno, dakle, dokazuje da je u optici hrvatskog nacionalizma BiH uvijek doživljavana kao neko polje eventualnog teritorijalnog, a svakako političkog proširenja Hrvatske. Pravaši su, primjerice, smatrali da je ideja podjele Bosne i Hercegovine pogrešna, jer bi ona cijela trebala pripasti Hrvatskoj. Naravno, ne mislim da u ovom trenutku postoje bilo kakve ozbiljne snage koje bi išle u pravcu teritorijalnih pretenzija, ujedinjenja ili nečeg sličnog; samo ukazujem na to da je nostalgija za idejom da BiH bude “naša” i dalje veoma snažna. Istina je, također, i to da i međunarodni akteri – npr. SAD i EU – Hrvatsku “tjeraju” da ima stav o problemima Bosne i Hercegovine, tako da čak i kad Hrvatska to ne želi, jednostavno je “gurnuta” da se bavi tom zemljom. A ona, naravno, njene probleme ne može riješiti, tako da bavljenjem Bosnom može više izgubiti nego dobiti.

– Beogradski mediji poslednjih su dana pisali o prvoj zvaničnoj posjeti predsjednika Tomislava Nikolića Zagrebu, koja je navodno ogođena zbog toga što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u međuvremenu postavila četiri uslova koji Beograd mora ispuniti da bi do te posjete uopšte došlo.

– Nesporazum o kome govorite tumačim kao primjer kako bi se u narednom periodu mogli odvijati odnosi na relaciji Beograd-Zagreb. Dakle, mnogo poteškoća i na simboličkoj i na diplomatskoj razini. Za hrvatsku javnost predsjednik Nikolić i dalje je direktno povezan sa ratnom politikom Srbije devedesetih…

– Kao i premijer Vučić?

– Tako je. Danas je veoma teško promijeniti imidž koji ta dva političara imaju u hrvatskoj javnosti, bez obzira na to što oni danas govore mnoge prihvatljive stvari. To predstavlja ozbiljan problem u odnosima dvije zemlje. Srbija, pritom, više nije vanjskopolitički prioritet Hrvatske, koja se okreće prema sjeveru, prema suradnji sa drugim istočnoeuropskim zemljama. Međutim, to ne znači da Srbija neće biti korištena svaki put kada se bude željelo pokazati da je Hrvatska, s obzirom na aplikaciju Beograda za članstvo u EU, sada u stanju uvjetovati stvari koje nekada ranije nije mogla. No, svaka zemlja koja uđe u EU želi pokazati svoju nadmoćnost nad onima koji još nisu ušli: to su radile Grčka i Austrija, to radi Cipar u odnosu na Tursku, radila je Slovenija u odnosu na Hrvatsku, pa će i Hrvatska u odnosu na Srbiju. Mislim na ovu i ovakvu, sada vladajuću Hrvatsku.

– Analitičari procjenjuju da bi Vlada premijera Oreškovića mogla biti vlada sa najkraćim mandatom u Hrvatskoj. Kakva je Vaša procjena?

– Za sada izgleda da je ta vlada slaba. Tim prije što se još nije uspjela do kraja konstituirati, što još nema zamjenika ni pomoćnika ministara, što njen program nije jasan, što nije jasno tko je zapravo vodi… Jer, tu imamo tri različite figure. Potpredsjednik-zamjenik Karamarko svakako u svojim rukama ima najveću moć, ali ne i dovoljnu većinu; Božo Petrov ima ucjenjivački kapacitet, ali malu snagu, dok je premijer Orešković nedovoljno politički vješt. Situacija je pomalo anarhična i kaotična, zbog čega bi se rijetko tko usudio ovoj Vladi prognozirati dug vijek. Sa druge strane, postoje najmanje tri faktora koja bi ju mogli ujediniti i ojačati. Jedan je činjenica da se radi o vlasti, a znamo da vlast povezuje i otvara prostor za različite trgovine sa onima koji vas u određenom momentu ne podržavaju. Drugo, hrvatski Sabor je dosta fragmentiran, tako da, u slučaju da dođe do raspada Mosta, moguće bi bilo formiranje i neke drukčije većine. Treći faktor su odnosi unutar Socijaldemokratske partije, koja trenutno prolazi stranačke izbore. U slučaju da SDP oslabi i pokaže da HDZ-u ne može konkurirati na sljedećim izborima, možda Oreškovićeva Vlada ostane i duže nego što se misli – usprkos činjenici da je aktualna Vlada, ukupno gledano, svakako jedna od najsloženijih i najslabijih od svih koje je Hrvatska do sada imala.

– Hoće li Zoran Milanović ostati na čelu SDP-a ili će tu funkciju preuzeti Zlatko Komadina, što mislite?

– Za sada se stiče dojam da je grupacija koju predvodi Zoran Milanović jača. Međutim, pitanje je što će se dogoditi u slučaju da pobijedi Milanović: hoće li, dakle, neki od onih koji će ostati u manjini izaći iz stranke i pridružiti se manjim partijama kakva je ona Ive Josipovića. Takav scenarij značio bi dalje slabljenje SDP-a, što je, po mom sudu, važnije pitanje od onoga tko će ih u narednom razdoblju voditi.