Društvo hrvatskih književnika, godina Gospodnja 1996. u vrijeme kada je Zlatko Hasanbegović s Velimirom Bujancem dizao kukaste ruke i “mjerio visinu pravaških kukuruza”.
Nakon što je noć proveo s književnim pajdašima, stari je nabrijan. Dolazim nakon škole da ga po nalogu gospođe majke odvedem kući. Imam 15 godina. Duga kosa mi je do stražnjice, nosim trapeze i pjevušim Jima Morrisona.
Stari sjedi u restoranu DHK s Schwartzovim komesarom za moral Velimirom Bujancem i dva skinheadsa koji napadno zvjerkaju po Društvu, kao da se spremaju nekoga uhapsiti. Jesu li se to poslijepodne došli učlaniti u DHK, ili su došli nekoga iščlaniti, nije bilo jasno.
DHK je prazan, većina je zbrisala pred ovom zastrašujućom slikom tri radikalna desničara.
“Mali, ko su ti ova dvojica”, pita stari Bujanca misleći na dva nacističkim obilježjima istetovirana ćelavca.
“To mi je specijalna jedinica, vojno krilo”, odgovori bahati Bujanec.
“Ne mislim na to, nego ko je od njih dvojice dupe a koji glava. Ili su obojica dupe, a ti glava, ili su oni dupe a ti prišt na dupetu…”
Ukočen sam, grlo mi se steže zbog onoga što bi moglo uslijediti.
Dok ih je stari provocirao vidim ćelavca da poseže u jaknu i vadi pikavac.
Vidio je i stari.
Nisam znao da je bio na to spreman.
Bujanec je cmizdrio dok se povlačio sa svojim “specijalnim jedinicama” pred neočekivanom reakcijom lirskog subjekta.