nekad sam s muškom dječicom znala šetati uz prugu, kustošijansku. čekali bismo vlakove, mahali ljudima, zbrajali vagone. danas su djeca odrasla. vlakovi i dalje prolaze. “koordinator” dizanja i spuštanja rampe drijema u drvenoj izbi sagrađenoj začetkom endehazije. jedina “moderna” instalacija: toi toi šekret.
no odem ja i danas često do pruge pa čekam. prazno mi u rukama, fale kolica, doduše, sve manje. potom glumim kako čekam vlak. “zagijevci” prepuni grafita prolaze svakih dvadesetak minuta pa i češće. spori su, ubiru kustošijanske putnike. i njih ignoriram. ja čekam brze vlakove. one koji šište i ne zaustavljaju se. u trenutku dok mi njihov umjetni vjetar mrsi kosu, ja se ispsujem do grlobolje. od siline ispuha na podlozi boje cigle, kao da plače i cijedi se znak „HŽ“.