O PJESNIKU I MOGUĆEM BRAKU

Voljela bih voljeti pjesnika,
nikakvog prozaika,
baš pjesnika na posljednjem nalazištu ljubavi.
U mom haustoru, točnije u suterenu, živi jedan, kao u klišeu.
Saznala sam mu i ime i godine, kao i to da nije iz Zagreba,
pa pretpostavljam da možda pati od provincijskog kompleksa.
Sve mi to ide u prilog.
Ima nagrađenu zbirku u kojoj se žali kako je usamljen i bez smisla.
Time mi se čini kao lagan plijen,
što je dobro,
jer više nemam ni vremena ni energije za bilo što kompleksno.
U mom životu nisu ostajali ni profesori, ni knjigovođe, nije opstalo nijedno zanimanje.
Više se ne sjećam tko je za to kriv, a nije ni bitno.
Uglavnom, nema nikoga. Samo ja i moja dvanaest godina stara mačka
koja više nema volju za igrom i samo spava.
Sigurna sam da pjesnik, onako šmrcav i na rubu anoreksije, ne zahtijeva ništa.
Poslije trajne salame i skoro plijesnivog kruha,
lako ću ga pridobiti toplim jelom na žlicu.
Uskoro će se naviknuti na skuhano i na čisto rublje.
Bit će to jedan uredan (malo)građanski život.
Imat ćemo i uvijek svježe povrće iz urbanog vrta,
koje će on plijeviti,
dok ne piše.
Stvorit će se ovisnost – temelj svake duge i sretne veze,
a mi ćemo živjeti happily ever after.