Kad stišam glazbu, iz daljine čujem taj noćni zvuk sličan lupanju srca. Vlakovi, njihovo je glasanje lijepo i kompleksno kao jezik kitova. Onima koji ne putuju to je glasanje neodgonetljivo, zaključano. Tko može odgonetnuti taj čelični klokot pun slutnje dobre priče, samo netko tko upravo čita Le train blue, i zamišlja onaj plavi vlak u kojem svaka žena nalikuje nerođenoj kćeri Agathe Cristie. Ili roman Noćni vlak za Lisabon.

U meni su utihnuli ritmovi teških strojeva za prijevoz, sve stoji na provincijskoj stanici žmirkavih svjetala, a opet, sve bi istoga trena drsko krenulo, ostavilo neugodnu nepokretnost slike u prozorskomu okviru radne sobe, što stoji za nepokretnost sudbine. Poput profesora Gregoriusa, moje bi tijelo krenulo noćnim vlakom u neki dublji, važniji život na gradskom brdu iznad zaljeva, u neko ispočetka puno čudnih podudarnosti, otkrića, sinhroniciteta.