Knjiga “O kolodvoru i putniku” Predraga Fincija mogla bi biti označena kao filozofski traktat, filozofsko-literarna meditacija nad pojmom grada. Finci nastoji kroz ovu knjigu propitati vlastiti odnos spram dva grada (Sarajeva, u kojem je rođen i živio, i Londona, u kojem danas živi) i svega onoga što u njegovom imaginariju grad čini gradom.

Piše: Đorđe Krajšnik

Međutim, ne radi se ovdje o nekoj uporednoj analizi topografije dva grada. Niti autor gradovima i vlastitom doživljaju istih prilazi iz putopisne perspektive. Finci već u prvom poglavlju knjige, koje nosi naslov “O kronici”, jasno određuje koordinate svog narativa, obavještavajući čitaoca da će njegovo govorenje o gradu ili gradovima biti izvedeno iz pozicije koja zahtijeva da se zađe sa one strane pojmljivog.  Dakle, ovdje nema ništa od onoga što se odnosi na tipično govorenje o gradovima, njihovim estetskim dometima i sudbinama; ma koliko one dojmljive ili tragične bile. Ovaj autor želi, određujući time cijelu perspektivu knjige, otići dalje, iza pojma stvarnog grada i zvanične povijesti grada. Ispisati grad iz kategorije sjećanja, ali sjećanja koje postaje ponovno ispisivanje vlastitog života. Ponovni prelazak puta koji je jednom pređen. Uz neizostavnu sumnju da li je to zaista onaj put koji je pređen, te da li postoji bilo kakva izvjesnost o prelasku nekog puta. Stoga Finci, na samom početku knjige, kaže da je njen sadržaj bilježenje onoga što nije, ali u tekstu jeste.

Naši gradovi

Šta nam Finci na taj način poručuje? Da je svako sjećanje, i ponovni prolazak kroz njegove tunele, samo odraz onoga što je stvarno bio život. Ako je zaista bio? Ali sve to što više nije sjećanje, u ponovnom tekstualnom putovanju kroz njega, postaje svojevrsna rekonstrukcija sjećanja. Iako nema nikakvih čvrstih dokaza da je to nešto više od himerične želje da se vlastita putanja na neki način osmisli. Naših gradova više nema, jer nema kretanja kroz vrijeme. Postoji samo imaginarij našeg grada. Kreacija grada iz onoga što je magloviti odraz u povijesnom krivom ogledalu. Iz tog razloga ispisivanje grada putem teksta postaje ponovno kreiranje onoga što grad u našem sjećanju jeste. Dakako, to opet nije slika stvarnog grada. Nego slika naše projekcije grada. Svako je, rekao bi Finci, svoj grad za sebe. U svakom čovjeku postoji njegova slika grada. Svako je sjećanje na grad kojeg više nije sjećanje na sopstvo kojeg više nema. Na vrijeme koje se nepovratno udaljilo. To nije ni putopis po sjećanju. Jer stvarnog sjećanja nema, postoji samo osjećaj nepovratne izgubljenosti. A pokušaji da se izgubljeno rekonstruiše samo su iluzorne smutnje da se ono što je iščezlo može osmisliti i oživjeti tekstom. Koliko god tekst bio moćan i opirao se propadljivosti svega pred vremenom, utjeha koju on budi kratkog je vijeka. Svako sjećanje već sutra postaje daleka prošlost. Iskrzana mapa duhovne težnje da se zaustavi neumitni prolazak lokomotive života.

Postavljajući na taj način knjigu, Finci, iako je inicijalno njegovo govorenje usmjereno na konkretne gradove, postiže efekat univerzalnog pisanja o gradu. Tako da gradovi koje uzima kao ključne tačke vlastitog putovanja kroz život postaju opšte tačke ili praslike gradova. Na mjesto Sarajeva ili Londona mogao bi doći bilo koji drugi grad. Naravno, sa nužnom ogradom da bi ti gradovi morali biti u vezi sa samim autorom. Prije svega, jer iz stvarnih gradova, iz sukoba subjektivnog i objektivnog u prostoru grada, Finci nastoji rekonstruisati ono što je intimni doživljaj istih. Međutim, već kada uđe u topografiju ključnih čvorišta grada, putem čije opštosti ispisuje i ono što je intimistički doživljaj vlastitih gradova, autor svoju perspektivu uključuje u pojmovni kosmos grada kao takvog. Ali opet grada nužno vezanog za sopstvenu, subjektivnu sliku istog. Grad postaje grad kojeg nema. Čovjek u gradu je čovjek koga nema. Objektivno postojeće je jedino ono što se subjektivno doživljava. Nema mogućnosti da čovjek iskorači iz tamnice sopstva. Sve to ipak u ozračju onoga što grad jeste. Kroz priču o ulici, o tržnici, o parku, o rijeci i o groblju, tim ključnim pršljenovima kičmenog stuba grada, Finci pokušava predstaviti grad kao palimpsestan mozaik. Nemoguće je razlučiti šta je u stvari grad, a šta ljudska projekcija grada. Nestalnost postaje na taj način ključna odrednica ove knjige.

U stilskom smislu Predrag Finci u knjizi “O kolodvoru i putniku” kombinuje diskurs filozofske rasprave, pri čemu najprije želi definisati opštost i značenja pojma kojim se bavi, sa onim što spada u red intimističkog, u pojedinim slučajevima patetičnog, izraza. Pojam grada, kao ključna odrednica ove knjige, u tom ozračju uvijek je posmatrana sa stanovišta ambigviteta. Preciznije, onoga što je grad u poimanju jednog čovjeka, naspram onoga što je grad u kategoriji objektivnog, opšteprihvaćenog poimanja. Idući za Kantovim razlikovanjem onoga što je subjektivno i objektivno, što su kategorije prostora i vremena, Finci razlikuje dvije vrste gradova. Jedni su oni koje turistički posjećujemo, oni leže na prostornoj ravni. Dok su gradovi u kojima živimo oni koji se nalaze na vremenskoj ravni. Upravo iz takvog pozicioniranja “naših” gradova, svako govorenje o njima, koliko god bilo određeno onim što jeste stvarni grad, najviše je rekonstrukcija ili reciklaža nesigurnih materijala sjećanja. Grčevita borba da se ono što je minulo, što je već neuhvatljivo i daleko, nekako ponovo utemelji bar u  mišljenju.

U poglavlju “O groblju” Predrag Finci uvodi još jednu perspektivu tretiranja grada. Naspram grada kakvog ga znamo, pa i grada iz prostora našeg sjećanja, uvijek stoji onaj vječni grad mrtvih. Bez grada mrtvih, nema ni grada živih. Groblja postaju, kako ih Finci razumije u ovoj knjizi, kao jedini stvarni, okamenjeni, pokazatelji života u gradu. Da nije gradskih grobalja i njihovih grobova, znanje o gradu bi bilo još nesigurnije. Ne bi mu se znao korijen. Ovako, groblja svjedoče da naspram našeg nesigurnog poimanja grada na skali vremena, postoji ona vječna njegova perspektiva. Koju, istina, takođe vrijeme mijenja i prekirva, ali dok god postoji i jedan kameni nadgrobnik, naše znanje o gradu i kontinuitetu života ostaje bar djelimično sigurnije i utemeljenije. Ne radi se dakako o pesimističkoj viziji svijeta. Finci pojam smrti, svu njegovu nedokučivost, uvodi kao razumljivu nužnost. Smrt, kaže on, uvijek sama sebe opiše. O životu, sjećanju, rekonstrukciji onoga što je prošlo, čovjek može smisleno fabulirati. O smrti, primjećuje Finci, nema se šta reći. Ona je jedina konstanta našeg postojanja. Ipak, bez obzira na nijemost naših misli pred tom nepoznatom i nadolazećom neminovnošću, Predrag Finci u ovom poglavlju svoje knjige “O kolodvoru i putniku” ispisuje, čini mi se, neke od najdojmljivijih stranica o smrti napisanih na našem jeziku. Usudio bih se pored toga reći da u Fincijevom filozofskom poimanju njenog neprestanog prisustva ima nečega pomirljivog. Nečega manje strašnog, i više prirodno neminovnog. Moglo bi se takođe kazati da je u pogledu teme smrti Finci autor koji je postigao objektivnost, odvojio se od strahote ovog pojma, tretirajući ga analitički i distancirano. Pa iako o tome, o prelasku sa druge strane, ništa ne znamo, zvuči uvjerljivo taj njegov odnos sa smrću.

San o odlasku

Konačno, posljednje poglavlje knjige, koje je istoimeno sa njenim naslovom, zaokružuje Fincijevu filozofsku meditaciju nad gradom, nad izgubljenim gradom i vremenom. Uvodeći epizodu o Odiseju, najslavnijem putniku od svih putnika, Finci pitanje gubitka grada, kojeg se mora rekonstruisati kao ranu u sjećanju, uzdiže na razinu Homerove maksime da je središte svakog putovanja misao o povratku. Tačnije, da je svaki odlazak iz grada težnja ka njegovom povratku. Što je čovjek dalji od grada, to mu je bliži. To se grad više ukotvljava u njegovom srcu. Nema stvarnog odlaska, a povratak je istovremeno i san o odlasku. Sve je nesigurno sjećanje na ono što je, možda, nekad bilo.

Fincijeva knjiga je time zatvorena. Koncepcijski zaokružena. Izuzme li se nekoliko omaški koje se odnose na nešto stereotipnije predstave o izvangradskom stanovništvu (često autori zaboravljaju da je ideologija produkt buržoaske građanske klase, a ne stanovništva iz ruralnih prostora), može se reći da je Predrag Finci napisao dojmljiv rukopis. On pojam grada, njegove projekcije i sjene, osvjetljava na inovativan način. Iako zapada u čest intimizam i povremenu patetiku, pojam grada (i onoga što ga prati) osvijetlio je filozofski snažno i precizno.