Katakombe poezije

Piše: Muharem Bazdulj (Vreme)

Jedna od najslavnijih rečenica o Ujevićevoj poeziji jest ona koju potpisuje Milan Bogdanović, a prema kojoj se “u Ujevićeve stihove silazi kao u katakombe.” To je srećno odabrana fraza. Katakomba je simbol margine, hrišćani su u katakombe silazili jedino u vrijeme kad je hrišćanstvo bilo marginalizovano i proskribivano. Ujević je pjesnik takvog svijeta, marginalizovanog i proskribovanog, koliko god da su neki njegovi stihovi toliko poznati da ima dosta ljudi koji ih znaju, a da nisu svjesni ko ih je napisao. Mnogi se mladac recitovanjem njegovih stihova želio probiti kroz pakao prijemnog ispita na glumačkoj akademiji, mnogi je romantično staromodni dečko s njima kanio osvojiti draganu. Osam stihova Notturna iz njegove Kolajne spadaju među najslavnije stihove ikad napisane na južnoslovenskim jezicima. Početak Svakidašnje jadikovke, ona glasovita tercina s dva, reklo bi se, banalna vapaja i jednim oksimoronom, na prvi pogled gotovo da se izlizao od silne (zlo)upotrebe, a opet će dobronamjernog čitatelja svako malo zatraviti svojom snagom.

MAGLA: Igor Mandić je sjajno pisao o programskom Krležinom nipodaštavanju Ujevića. U efektnoj i sugestivnoj Mandićevoj paraleli, Ujević je Mocart, a Krleža Salijeri. Ipak, Krleža i kad nipodaštava Ujevića zna da nasluti nešto važno. Tako na jednom mjestu kazuje: “Mjesto koje se daje Tinu u našoj literaturi za mene je tajna, a ne mogu o tome sada pisati jer bi mi rekli da se ljutim na veličinu i da govori spomenik protiv spomenika, iako već dugo osjećam potrebu da o tome progovorim. (…) Mistificira i sebe i ljude s kojima pije duplu ljutu.” Ključna riječ, međutim, u ovom Krležinom iskazu jest mistifikacija. Jer Ujevićeva je poezija bez svojevrsne mistifikacije nemoguća. “Uhapšen u svojoj magli/ zakopčan u svojem mraku/ svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku” – veli Ujević u jednoj čuvenoj strofi iz Kolajne. Misao na nju pak ne može bez magle ranih stanica, Odlazak završava s dimom bola u maglama, a uBeznadnom povratku oči neba su zamagljene. Magla, mist, jedna je od nekoliko najvažnijih riječi Ujevićevog pjesničkog svijeta. Bez magle ne bi Tin Ujević ni bio poeta, da nije mist-ik ne bi bio ni pjesnik. Ujević je jedan od onih umjetnika koji svijet najjasnije doživljavaju kad su – kako se to kaže – izvan sebe, ek-statis; on je pjesnik ekstaze. Hoze Ortega i Gaset rekao je da se ljudi dijele na one koji su sretni kad su “izvan sebe” i one koje su sretni kad su “pri sebi”. Nepotrebno je i napominjati da Ujević pripada prvima, a Krleža potonjima. Prvi bez magle ne mogu, potonjima magla smeta i pogrdno se prema njoj odnose.

Magla skriva ulaz u katakombe Ujevićevih stihova, no vrijedi se kroz tu maglu probiti i taj ulaz pronaći. Mrak katakombi, vječita noć donjeg svijeta obasjana je svjetlošću svijeća, sjajem poezije, a noću je svijeća – kaže stih – svjetlija od sunca.

BOEMIJA: Dio te mistifikacije na izvjestan način je i činjenica da je u našoj kulturi ime Tina Ujevića danas prvenstveno sinonim za boemiju. U svom eseju Posmrtno slovo boemiji Danilo Kiš će Ujevića prozvati jednim od poslednjih pravih boema. Kiš kaže kako je Ujević dokaz da se krst boemije ne nosi samo po sili socijalnih zakona, nego i po sili zakona umjetnosti, dobrovoljno. “Tin Ujević umire kao gordi pajac i mučenik, fanatično dosledan sebi, inkarnacija negdašnjeg ropstva i veličine boemije”, reći će Kiš u istom eseju. Ujević je najznamenitiji južnoslovenski primjer prokletog pjesnika, boema, kafanskog čovjeka, beskućnika, otmjenog pijanice. Bezbrojne su anegdote o Tinu Ujeviću i njegovim kafanskim noćima. Treba, međutim, reći da su za Tina jednako važni i dani koje je provodio po bibliotekama. Uspio je Ujević mnogo pročitati, bio je erudita, makar ne sistematičan, a njegova je načitanost vidljiva u esejima koje je pisao. Znanje stranih jezika i pjesnički dar Ujević je iskazao u brojnim sjajnim prevodima. Najveći dio života proveo je bježeći od konvencija, kao moderni nomad i samotnjak, skoro pa prosjak u materijalnom i kraljević u duhovnom smislu. Bio je profesionalni pjesnik u bodlerovskom smislu, interesiralo ga je stvaranje, bio je nepodložan “oporezivanju i raboti” tj. nesposoban za obavljanje bilo kakvog takozvanog zanimanja.

ZAGONETKA SVEMIRA: Pišući 1938. godine o Ujeviću, Oskar Davičo veli: “Iz Rotonde je Avgustin Ujević došao u Beograd sa svojim pesmama i svojim iluzijama. (…) Iluzije s kojima se uputio iz Rotonde u Beograd izvetrile su kao pijanstvo.” Čudna je i misteriozna ta promjena koja se u Ujeviću zbila u Parizu za vrijeme Prvog svjetskog rata. Mladi revolucionar, jedan od najelokventnijih sanjara buduće Jugoslavije, pjesnik nipošto lišen političkih interesa, pretvorio se u homo poeticusa, potpuno predanog poeziji, specifičnom hedonizmu i skitalaštvu. Bez klasičnih (malo)građanskih interesa, odricao se gotovo svega što osmišljava egzistenciju većine ljudi, zanimali su ga tek malena mjesta njegovog srca i pobratimstvo lica u svemiru. Prepoznajemo tog Tina u njegovom članku iz juna 1915. godine, napisanom povodom izložbe Ivana Meštrovića. Naslov teksta bio je Meštrovićeva izložba i jugoslovenska intuicija, a evo karakterističnog odlomka: “Primati plaću svakoga prvoga u mjesecu, doručkovati, objedovati i večerati svakoga dana, imati položaj u društvu, imati ispite i svjedodžbe, ulagivati se i slušati laske, ćaskati na čajevima, izlagati se u kazalištima i praviti dosjetke pred gospođama, u jednom odijelu biti kod kuće, u drugome ići na šetnju, u trećemu u posjete – je li u tome cio ljudski život? Ima li nešto bolje i više od toga? Svodi li se sve kod čovjeka na puke potrebe održanja i reprodukcije, na jelo i na spolni čin? Je li čovjek samo mehanizam, i je li on samo toliko kilograma mesa i kosti? (…) Nije. Duša postoji. Imade potreba bez imena, imade težnja unutar nas kojima ne znamo cilja, ima zahtjeva koji su neprevodivi u novčane vrijednosti, čini nam se da je čovjek više nego se na čovjeku vidi i da je tijelo samo fasada. (…) Zagonetka svemira nas privlači. Mi sanjamo i više smo sretni od svojega sna nego od materijalne stvarnosti…”

Na ovom tragu, Ujević zamišlja i Jugo- slaviju. Za razliku od Evrope koja je za njega utvrđen pojam, Jugoslavija “izbija kao jarka intuicija”. Kaže Ujević: “Jugoslavijo! U ružičasta jutra i ljubičaste večeri, iz okova u tamnicama i sa slamnica u bolnicama, tvoje ime treperi na žegućim usnama, tvoja slika izlazi pred obmanute zjene. Jugoslavijo! Ti si postala vjera onih koji su dugo stradali, i žarom prvih kršćana, za tobom se vapije u našim katakombama i iz naših krvavih arena. Jugoslavijo! Tebe se ljubi i zbog tebe se pati, i ako si obmana, ti si veličanstvena i tvoja ljepota vrijedi zanosa i žrtve.”

SEDAM SIMETRIJA: Ona famozna Andrićeva Priča o Japanu koju je Dedijer nazvao “duhovnim testamentom Mladobosanaca”, u kojoj stoji kako su “pjesnici – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji”, govori mnogo o Ujeviću. Za njega je Jugoslavija bila “jarka intuicija”, a on u njoj nije mogao da ostvaruje karijeru. Ipak, Jugoslavija je bila jedini njegov mogući okvir. Valjda i prvi njegov tekst napisan otkad je poslije Prvog svjetskog rata došao da živi u Beograd zove se Za obnovu srdaca i počinje ovako: “Izlazeći iz golemoga rata, od kojega se već donekle oporavio, novi Beograd motri prema napretku i budućnosti, sa pravom požudom za život i uvjerenjem u svoju veličinu.”

U nastavku Tin analizira u kojem smjeru treba da se kreće društveni i javni život u novoj državi i njenom glavnom gradu pa veli: “Ima ih dabome koji predlažu lijek: Zapadno. Veliko je pitanje da li zapadni obrasci i krilatice mogu da samo tako budu presađeni u našu sredinu. Zapadni intelektualizam malo govori jugoslovenskom osjećanju svejedno kao i zapadni utilitarizam našem moralnom idealizmu i religioznom poimanju života. Treba nam krepke duhovne i duševne hrane. A može nam je dati samo vraćanje geniju naše rase: rasa, jezik, zemlja, povijest i narodno osjećanje, stvarnosti koje sve skupa čine potpunu našu domovinu.”

Veličanstvena je ova fraza stvarnosti koje sve skupa čine potpunu našu domovinu, naročito u kontekstu odbacivanja lijeka koji se zove Zapadno. Telegrafski rečeno, Tin zna da nema prave jugoslovenske kulture, ako se odbacuje Istok. Na to uostalom ukazuju i oni stihovi iz pjesme Polihimnija:

Ja slušam, sam bez jedinstva,
u grču polimetrija,
Grčku sa tri jedinstva,
Kinu sa sedam simetrija.

To je Tin Ujević: snaga poruke i jezička maestrija; samo kod njega je moguće da se tako sjajno rimuju jedinstvo i jedinstvo, nakon aliteracije grča i Grčke.

PESNIK: Ako riječ pjesnik na našem jeziku ima neku personalnu paradigmu, to može da bude samo Tin Ujević. Lako bi to bilo dokazivati nekom od klasičnih njegovih pjesama koje svi znaju, no to je podjednako vidljivo i u pjesama koje skoro niko ne zna. Postoji pjesma koju je Tin objavio u njujorškom listu Svjetlost prvog jula 1915. godine. Iz današnje perspektive, već i sama činjenica da je prije tačno stotinu godina u Njujorku izlazio list Svjetlost zvuči kao pjesma. No Ujevićeva pjesma koja se zove Prognanik zvuči kao da je juče napisana:

Sivo je nebo u tuđini,
na mozak pada dim Londona,
ljubav je moja u daljini,
i pjesma ptica, slava zvona.

Sedam je međa do moga kraja
i sedam straža mojoj kući,
i čeka zmaj pred dveri raja,
i možda će mi srce pući.

Al nikom neću reći zimu
u grudi, otkrit srce jadno,
potužit ću se tek na klimu
i reći da je ovdje hladno.

Skoro je nevjerovatno koliko moderno i savremeno zvuči pjesma napisana prije tačno stotinu godina. Nema iz današnje perspektive u tom jeziku ničeg anahronog ni starinskog. Takođe, lijepo je kako se u ovoj londonskoj pjesmi, i to avant le lettre, ostvaruje Odnova ars poetica prema kojoj “pjesma mora biti takva da je možeš doviknuti prijatelju preko ulice”. Kao i generalno kod Ujevića ni u ovoj pjesmi nema one vještačke “čiste poetičnosti” koja je nervirala Gombroviča, nema tu monotonije neprekidne uzvišenosti, nema svečane deklamacije, nema prekomjernosti, “prekomjernosti poezije, prekomjernosti poetskih riječi, prekomjernosti metafora, prekomjernosti sublimacije, najzad kondenzacije i očišćenosti od svih antipoetskih elemenata.” Tu je tek nostalgija, domotužje koje može da osjeti svaki čovjek daleko od zavičaja. I tu je još nešto: stid i zazor zbog tog sentimenta. Kao što će decenijama kasnije jednoj Selmi Vlado Dijak umjesto da joj kaže sve što mu na srcu leži reći samo da se ne naginje kroz prozor, tako će se i Ujević umjesto na sjetu za zavičajem požaliti na – hladnoću. U Londonu, usred Engleske, poznate i po silnim razgovorima o vremenskim prilikama, o klimi, pjesnik će se potužit tek na klimu. Iskoristiti kliše da izbjegneš kliše – i to bi mogla da bude dobra fenomenološka definicija poezije. U poeziji pravih pjesnika zna biti i proročanskog, te će tako, više petnaest godina nakon što je pjesma Prognanik napisana, hladna beogradska zima potjerati Ujevića iz jugoslovenske prestonice, a sedam godina kasnije bosanska zima ga potjerati iz Sarajeva.

Četrdeset godina nakon što je napisao Prognanika, dok mu se već približavala smrt, u jesen 1955. godine, u svojim posljednjim pismima najviše se žalio na hladnoću. 29. septembra od Marije Šustić traži kapu (“Zahladilo je, a svako jutro moram ići na prijeglede bez šešira”), a 2. novembra, samo deset dana prije nego će umrijeti, od iste žene traži da mu nabavi električnu peć. U to vrijeme već leži u bolnici. To je ista zagrebačka bolnica na Vinogradskoj cesti u kojoj je s kraja Prvog svjetskog rata bolovao Ivo Andrić. U to vrijeme se zvala Bolnica Milosrdnih sestara, a u 1955. godine, kad je u njoj umirao Tin Ujević zvala se “Dr. Mladen Stojanović”. Danas se više ne zove tako. Novembar 2015. godine nije hladan, a opet se čovjek naježi dok misli na te tri sudbine, na ta tri čovjeka rođena u Austro-Ugarskoj, na Tina Ujevića (1891–1955), na Ivu Andrića (1892–1975) i na doktora Mladena Stojanovića (1896–1942), onako kako se naježiš dok čitaš ili slušaš Tinove stihove.

Tin Ujević: Okomito čovječanstvo

Drže se ljudi na nogama, u viru nepogoda.
Dijele svu tamu ruda, ali i s bićem su srasli.
Istraju, poslije teških i osuđenih zgoda.
“Kako to, sebe smo spasli, a nismo nikoga spasli?”

Ima ih što su se riješili da već nikako ne spavaju.
Ima ih što varaju pijanstvo pokraj pehara vina.
Ima ih što krv iz grla na dar bez štednje davaju,
izvan bljeska legende i licemjernih hina.

Drže se ljudi tvrdoglavo na grudi crne stope.
Da i u oblak polete, opet ostaju svoji.
Ima ih što u otporu neće da oči sklope,
te noću krstare ulicama kojih se svatko boji.

Ima ljudi na nogama, u toj uličnoj vrevi,
da bi pomogli svakoga, a i dušu da brane.
Ima ljudi o ponoći, ljudi o popodnevi,
i ima spodoba što se zamornom borbom hrane.

I dok je sve puno sumnje, samo se ljudi drže.
Tvrdoglavi i prkosni oni ustraju pri svome.
I nema slova, nema riječi, da se smrznu ili sprže,
ljudi predstavljaju ljude – i neće da se slome.