Piše: Romano Bolković

Često spominjem Berlin, rijetko kad po lošem ili zlu naprosto stoga jer srećom ili ja zlo tamo ne srećem ili toga lošeg previše i nema, no postoji jedna nakaradna pojava koja mi nije upadala u oči svih ovih šest godina u tom gradu 158 nacija, sve dok diskusije o migrantima nisu postale nesnosno licemjerne. O tom licemjerju tek riječ: ono se sastoji u usiljenoj političkoj korektnosti od koje, uslijed bremena prošlosti, Njemačka neizliječivao pati.

Fenomen o kojem želim napisati riječ, dvije problem je beskućnika. S beskućnicima se u Berlinu ne ćete sresti često, ali ipak – ima ih, a kažu mi pedantni NIjemci da ih ima oko 3000. Moja Natalia, koja radi u školi dodatne sate e da bi pomagala životinjama na ovim našim prostorima koji nisu zakonski uredili tu oblast u skladu s onim standardima zaštite životinja kakve bismo mi – entuzijasti kojima pripadamo – htjeli ( a to su najprije ukidanje tzv. eutanazije + izdradnja NO KILL skloništa ), čim krenu hladniji dani nakupuje dekica – koštaju po dva, tri eura – i hrane za pse, pa beskućnicima koje sretne udijeli i tu deku da se odmah mogu bolje ogrijati, za pse ( a vrlo, vrlo često beskućnici u Berlinu imaju pse! ) koju konzervu, dvije, i ako ima i poneki euro, jasno da se doda čovjeku u nevolji.

Ti su ljudi nevjerojatni: ja redovito udijelim euro, dva jednom čovjeku koji usred berlinske zime, a one zbog vjetrova iz Sibira ili s mora nisu nimalo idilične, sjedi ogrnut pred dućanom koji radi i nedjeljom, i – čita! Ta situacija, posvemašnje bijede koja nije izgubila dostojanstvo, ta činjenica da se povukla crta ispod koje se ipak ne smije pasti, a ona glasi: mogu ostati bez sveta, ali ne i klonuti duhom, ne i prestati biti čovjekom, a to znači bićem znatiželje, kulture, civilizacije, to me uvijek iznova i zgrane i gane. Ostanem jednostavno paraliziran: nema te dobrote koju možete iskazati prema tome čovjeku a da bude ravna njegovoj ljudskosti.

Ono što me smeta, o čemu sam nakanio napisati red, dva, to je odnos države spram tih beskućnika: ako izdvajamo – govorim u množini, iako se to tiče Natalie, no, kako tamo dovoljno dugo živim osjećam i mislim isto – Solidaritätszuschlag, zar ne bi bilo razumno da država ima programe i za te beskućnike, koji poput ovog čovjeka ne samo da ne trebaju integracijske kurseve, nego bi ih vjerojatno mogli i držati, a ako već većina i nije takva, zacijelo bi mogli raditi po benzinskim crpkama, autopraonicama, i na desecima takvih mjesta, sasvim resocijalizirani i vraćeni u svijet rada, pa time i u svijet unutar kojega mogu ponovo živjeti puninom života ljudskoga bića?

Ti psi, koje često imaju – mislim da ih većina ima psa kao prijatelja – svjedoče o dubokoj ljudskosti tih ljudi ali i o potrebi za Drugim, ujedno, i o kritici društva: kad ti između svih tih ljudi megapolisa jedini bližnji preostane pas, onda su ljudi gori od životinja!

Te beskućnike ne treba učiti njemački, oni ga znaju. Te ljude koji su gubitnici u utakmici kapitalizma, ili života naprosto, valja pridignuti, a za to je potrebno tako malo: u Njemačku dolazi – najpreciznije statistike to pokazuju – tek 20% Sirijaca i Afganistanaca koji imaju završenu srednju školu, pa ipak Njemačka – doduše, ja sam i dalje na poziciji Angele Merkel – s pravom govori: Willkommen! Svako ljudsko biće ima pravo birati gdje će živjeti, i to načelo ne branim zato jer je liberalno, već stoga jer mi je samorazumljivo. Jasno, tu dalje počinje sva složena polemika o intergraciji, asimilaciji, suživotu etc., ali, pustimo na čas te razine raspre: ako imamo za sve migrante, zašto nemamo za ovih tri tisuće ljudi kojima je moguće dati neku sobu, posao, moguće također iznos koji će dobiti migrant, pa da i oni osjete tu solidarnost i te preostatke države blagostanja?!

Naravno, već brojni moji poznanici i prijatelji – imam recimo jednog visokopozicioniranog u ministarstvu koje bi trebalo takve probleme rješavati, pa mi sada na pamet pada da ga to upitam i odgovor ponudim u nekom od tekstova za Jutaranji list – odgovarat će mi, kako to samo Nijemci znaju, strpljivo, polako, razložno, argumentirano, s obiljem brojeva, dijagrama, statistika, sociopolitičkih argumenata, savršeno potkrijepljeno, ali – pred mojim kvartovskim dućanom u nedjelju ja ću i dalje sretati čovjeka koji nije beskućništvo izabrao kao svoj način života, i koji bi vjerojatno knjigu koju čita odloži na čas na neku policu, i skuhao si topli čaj prije no što u to nedjeljno popodne malo pojača kakava concerto i nastavi sa započetim štivom.

Zašto to nije tako, jasno, pitanje je kao dječje zašto na svijetu ima zla? To što nam padaju na pamet i u ovim zrelim godinama dječja pitanja, tješi da još nismo sasvim izgubili ljudskost. Naravno, to je sve samo ne razlog za samozadovoljstvo, sve dok taj moj neznani poznanik ne nađe svoj dom.