Piše: Slađana Bukovac

Patetično govoreći, Hrvatska je na putu bez povratka. Dnevnopolitičkom frazeologijom rečeno, „duboko je podijeljena“. Premda ova fraza ne uspijeva ozbiljno dočarati dubinu te podijeljenosti, koja se sastoji od uvjetno „lijevih“ i bezuvjetno „desnih“. „Desni“ su pritom znatno homogenija grupa, koja točno zna što hoće: hoće Poljsku, i hoće Mađarsku, i po tom pitanju ne lutaju. „Ljevica“ je pak u tom smislu kaotična: neki bi skandinavske zemlje, drugi SAD, a treći bi bili zadovoljni da su bilo gdje, samo ne ovdje gdje se trenutačno nalaze.

Ali uvijek ostaje Belgija. Dva teritorija; jedan flamanski, drugi valonski; i zajednički glavni grad. Te otvorena čežnja za konfederacijom.

Od svih mogućih rješenja za budućnost, meni je najjednostavnije zamisliti upravo konfederaciju. Premda vjerujem da bi ona ubrzo bila opterećena težnjama za odcjepljenjem. Iz materijalnih razloga: područja vladavine „ljevice“ i „desnice“ razlikuju se u bogatstvu, ili, točnije, siromaštvu. Teritorij „desnice“ u znatno je dramatičnijem stanju. Njegov veći dio postapokaliptična je slika zemlje koju je najprije rušio rat, a potom sustavno uništavala poslijeratna pljačka. Sada je ostala jedino mogućnost da ljudi direktno pljačkaju jedni druge, pa to uglavnom i čine, ali kako ne bi jedni drugima kroz prozore provaljivali u kuće, politički se angažiraju. To je elegantnije, i manje rizično, jer ih nitko neće ustrijeliti zbog novca koji je već dao, u vidu poreza, prireza, i raznih drugih nameta. Teritorij „ljevice“ također je uvelike opljačkan, ali nije direktno napadnut u ratu, tako da nije spaljen. Zbog toga zahtijeva sofisticiranije metode, i kompleksniji pristup.

Što može dovesti do zaključka da su razlike između „ljevice“ i „desnice“ relativne, pitanje nijanse, i da ih je moguće pomiriti. Ali takav bi zaključak bio krajnje lakomislen.

Tu se pomiriti ne može ništa. Ideja da se mogu pomiriti hrvatska „ljevica“ i „desnica“ jednako je iluzorna kao zamisao da se Jugoslavija mogla razići mirnim putem, da su se upogonile odgovarajuće diplomatske vještine. To je potpuno nemoguće iz razloga što je sve čime se bavi „desnica“ usmjereno na to da ukine sva moguća prava „ljevici“. U tom smislu su „glasovi pomirenja“ glasovi lažnih mirotvoraca, koji samo žele da se „neprijateljsko preuzimanje“ odvija uz što je moguće manje dreke.

Jer hrvatska „ljevica“, svjetlosnim miljama udaljena od savršenstva, podmitljiva, savitljiva, sklona narcizmu i oportunizmu, ne može preživjeti ujedinjenje s „desnicom“. Koja će biti zadovoljna tek kad bude prisustvovala njezinoj sahrani. Kad se riješi homoseksualaca, abortusa „anacionalnosti“, pismenosti, mišljenja, i sličnih devijantnih pojava. Jer hrvatska „desnica“ srednjovjekovna je, nije osobito sofisticirana; ona u sebi nosi bakteriju kuge, zakašnjele reflekse rata, i sanja o svijetu u kojem će sve graditi iznova, bez prošlosti, isključivo prema vlastitim anakronim pravilima.

Princip Belgije, ili, još bolje, konfederacije, bio bi izrazito kratkog daha. Prvo, jer bi se teritorij „desnice“, sudeći prema karti izbornih rezultata, razdijelio, tako da bi se morao uspostaviti neki koridor kretanja, nalik onom koji je u Bosni izvojevala Republika Srpska. Drugo, opcije preseljenja iz „desnog“ u „lijevi“ teritorij uglavnom bi se pokazale nemogućim, zbog razlike u cijenama nekretnina. Mnogi bi ljudi, posve nepravedno, ostali zarobljeni tamo gdje jesu. Kako se ovog puta nije dogodio rat, nitko prema njima ne bi imao dovoljno samilosti da im pruži utočište. „Desnica“ bi se bez „ljevice“ našla u puno gorem problemu nego „ljevica“ bez „desnice“: njezina se kompletna struktura sastoji u tome da napada, pretpostavlja, uvjetuje; ona je u kroničnoj ofanzivi, koja, jednom kad se ukloni protivnik, gubi svaki smisao.

Koliko dugo će na sadašnjem teritoriju Hrvatske trajati ta cinična, gotovo simetrična podjela na „lijeve“ i „desne“, koja se ispriječila između nas, tako da nismo bili u stanju slijediti svijetle primjere Mađarske, i Poljske? Po svemu sudeći, valja računati na još najmanje pedeset godina, ili ugrubo, dvije generacije. Onu koja je trenutačno u ranim dvadesetim, i onu u četrdesetim.

Je li se protiv toga moguće boriti pozivanjem na individualne vrijednosti, na ekskluzivnost pojedinačnog mišljenja? Nije. Sve što misli, dobit će epitet „lijevog“, jer „desnica“ se poziva isključivo na traumu, afekt, i iracionalno. Sama činjenica „mišljenja“ čovjeka svrstava u određeni rov. „Desnica“ ne vjeruje u inteligenciju, zapravo je prezire, ona se poziva isključivo na etničku pripadnost, formulaičan govor, utvrđene obrasce, pseudoreligijski zanos.

Postoji li izlaz iz ove situacije? Na žalost, ne. To je noćna mora, fatalističko stanje o kojem se može razmišljati samo u terminima daleke budućnosti. U kojoj će u jednom trenutku statistički prevagnuti ili hrvatska nedorasla „ljevica“, ili civilizacijski insuficijentna „desnica“. Pitanje je što će tada još postojati od Europe, i u kakvim će okolnostima postojati današnja Belgija.