Piše: Marijan Grakalić

”Ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”, tim riječima Umberto Eco (1922-2016) završava svoj čuveni roman ”Ime ruže” upućujući kako uvijek postoje opisi neke sudbine iako je oni sam u stvari i ne mogu promijeniti odnosno nadomjestiti. Zatečenost u prirodi smrti podjednako pogađa i baštovana i pjesnika, u ovom slučaju baš njega, pisca fascinantnih romana i divnih rečenica, Umberta Eca. Ako se uopće vjeruje u magiju pisanja i u snagu riječi dostatnu da promijeni neki život, tijek stvari ili uzdigne pogled, onda je za takvu vjeru na ovom ograničenom svijetu zasigurno Eco među posebno zaslužnima. Čitanje njegovih knjiga uvijek je zahtijevalo pripravu, izvlačilo zadnje atome strasti i dakako, zahtijevalo poduži oporavak koji se opirao svemu što bi moglo, makar i nježno, poništit usvojenu književnu magiju. Atmosfera knjige postala je u evropskom kontekstu gotovo nezamisliva bez Eca i njegovih snovitih ideala, alegorija i šala. Labirint nasljeđen, preuzet ili zamišljen, svejedno, krije se i otkriva u magičnoj neodređenosti koju ubrzo svi prepoznajmo kao vlastitu, pa listajući i čitajući stranice dolazimo čas bliže čas dalje samom sebi, piscu i posebno onom sukusu što ga u prvom dijelu ”Roman de la Rose”’ daje Guillaume de Lorris, i gdje sve ostaje tek na alegoriji o nedodirljivoj ljepoti ruže u vrtu očaranom mirisom neba. Ta gotovo mitska parabola značajna je u smiboličkom mišljenju i historizofskom poigravanju kojeg je Eco volio i unosio u strukturu svojih dijela. Jedan od najstariji slikanih tragova ruže, tajnog cvijeta boginje Afrodite, je freska iz 1700. godine prije Krista u palači kralja Minosa na Kreti, istog onog koji je izgradio labirint (absolutum) kasnije preuzet kao mistična arhitektonska podloga ne malog broja svetilišta, katedrala i samostana. Dapače, taj metafizički i priželjkivani ”čisti duh”, kontrukcija po sebi ili nadnaravni odbljesak ranih poljodjeljskih misterija ravnice i prije ima brojne literarne prauzore i uzore, neizbježne uglove na kojima počiva Ecova književnost. Složena i nadahnuta težnjom da dostigne tajanstveno, upućena u bogatu misterijsku i hijerozofijsku baštinu Europe, Ecova literatura kao da obnavlja i osvježava onu tajanstvenu čaroliju drevnih knjiga i zapisa privodeći nas posebnom višeslojnom svijetu magijskim realizmom svojih riječi i uvida. I ako je tajna pri tome nedodirljiva, kako gore sugerira Guillaume de Lorris zbog toga što tek dočarava miris boginje ili pak neba, neka je sad lako stvarno nebo i našem piscu koji nas je mnoge neizbježno inficirao pogledima koji će i dalje vrijediti kao intelektualno bogatstvo.