ULOMAK IZ NOVOG ROMANA:

Kruno Čudina, ”Civilna opasnost”, VBZ, prosinac 2015.

9.
Hana i ja često smo naručivali hranu izvana, neukusnu i odvratnu. Dosta prije toga znali smo i kuhati. Bilo je tu i pristojnih jela, a posjetili smo i dva restorana oko četiri puta u nekoliko godina. To i nije bilo tako loše, živjelo se carski. A u razdoblju kada smo često posjećivali seoske sprovode, potpuno bismo prestali kuhati. U našoj blagajni još ima novaca. Kopni, ali ima ga. Zaliha ne može i neće još dugo potrajati. Ne naručujemo zato više izvana, ma koliko se jeftinom činila ta hrana. A i uvijek nam se gadila, često smo i povraćali odmah nakon unosa tih gadosti u naše organizme. Nakon nekog vremena to je postalo nepodnošljivo, netko od nas dvoje izbljuvao bi se prije nego bi uopće dostavili hranu. To bi onda i drugoga natjeralo na povraćanje. Igrali smo, zadnjim snagama, par-nepar, pobjednik bi bio pošteđen izići pokupiti taj napoj i još ga i previše platiti, onako sav oznojen, crven u licu i zadihan od bljuvanja, u opasnosti da se dodatno izbljuje ravno pred dostavljačem, što nikako ne bi bilo dobro, dovelo bi nas u pitanje, trebalo je izbjeći takve skandale, trebalo se sabrati, uzeti hranu, kratko pozdraviti, zahvaliti pod svaku cijenu, ostaviti ne preveliku napojnicu, oprezno baciti vrećicu u kantu za smeće odmah preko ograde, paziti da se prije dostavljač odvezao na svojem motorčiću dovoljno daleko, i da susjedi nisu pri sebi, na prozorima iza roleta na kojima su još uvijek rupice jasno vidljive, ili iza zavjesa kroz koje se vidi samo van, da slučajno ne svjedoče kako se u ovoj kući hrana naručuje da bi se odmah bacila u kantu za smeće. To bi izazvalo tešku osudu, tom nepažnjom pokopali bismo sami sebe prije vremena, i to instantno. Nije se dogodilo i neće se dogoditi. Opet mi kuhamo. Nema nikakve raznolikosti u jelima, to nije moguće, baš kao što je i potpuno nepotrebno. Pripremamo i jedemo samo ono što je temelj naših ukusa, ono što je lako dostupno, čega ima i lako je za pripremiti. Kako god – jedemo ono što volimo. To je velika sreća. Da se baš tako poklopilo. Praktično, jeftino i voljeno. I ukusno, u soli ne oskudijevamo. Da nema soli ja bih počinio samoubojstvo. Mojoj ženi sol ne znači toliko mnogo kao meni. Ja sam ovisan o soli. Baš kao što ona obožava tunu iz konzerve. Zato što je uvijek, još dok je išla u školu, jela tunu iz konzerve. S tijestom. To je njezina kombinacija, to je ono što ona voli jesti, tako da to i dobije. Ja jedem krumpire. Najviše kuhane u koži. Obožavam i pečene. I mlade i stare. Nema više dobrih krumpira koji su stari. A mladi su nekako – premladi. Nije to više to, ali ja ih jedem. I jest ću ih dok ne umrem. Katkad, samo katkad, čisto da ne izgubim posve na agresivnosti, pojedem i mesni ragu. I to je sve.
Uporno joj govorim da bi trebala prestati jesti tunu, makar i bila iz konzerve, bez kostiju, da bi bilo vrijeme da počne jesti više krumpira. No ona ne odustaje. Pojede tu i tamo pokoji krumpir, ali ne više od toga, što nikako nije dovoljno. Kuham ga samo u koži i kada je gotov posolimo, tako je najbolje. Pečem ga na praznike koje ne slavimo, ali dođu kao dobar izgovor. Ona ne zna dobro ispeći krumpir, ali s tijestom, s tom paštom radi čuda, što god poželi, viđao sam prije, i znao okusiti te specijalitete od pašte, dok smo još raznoliko kuhali i hranili se, dok je bilo svega i nismo morali paziti na ishranu, stvarno je znala običnu tjesteninu pripremiti tako da bi svaki put imala drugačiji okus, još neposoljena, neprelivena umakom, da bi sada kuhala samo gnjecavu varijantu iste, odvratno mekanu, koja se raspada i prije nego se približi ustima, i uvijek i samo obični špageti, kao da nije u stanju pomiješati dvije vrste tjestenine, mora uvijek biti špaget iste veličine i najobičnija tuna, bez ulja, eventualno ubaci nekakvo zelenilo unutra, neraspoznatljivo, već duže vremena sumnjam da baca obične travke iz našeg vrta u to svoje jelo. Nisam vidio peršin, celer, a mrkvicu mogu samo sanjati, ništa takvoga već mjesecima u frižideru, ništa u vrećama koje dotegli iz dućana, ali ja svejedno pojedem, jer sam takav, pojedem to bezukusno jelo, kažem joj da je dobro, katkad i da je fantastično, svjestan sam, svjestan toga da to nije bit svega, da je bit da se jede voljeno, ona svoje, ja svoje, te da usput i druga osoba u zajednici pojede to voljeno od one druge osobe, sve da joj dodatno zadovolji apetit, da je ispuni radošću. U tom pogledu, ako se mene pita, ona nije dovoljno pažljiva. Morala bi dignuti spomenik krumpiru, napraviti vlastitim rukama malu skulpturu-krumpir, da je gledamo dok ležimo na kutnoj garnituri, morala bi biti obzirnija i prema mojoj potrebi za iskazivanjem ljubavi prema namirnici koja nas hrani, mnogo bolje, u svakom slučaju, od tjestenine, i jeftinije, prema tom krumpiru koji će ostati i kada zemlja bude do kraja otrovana, što već velikim dijelom i jest, ostat će u našim spremištima, u tom jednom spremištu, prostoriji ispunjenoj vrećama krumpira, na koju pazimo, kao i na krumpire unutra. Ne bacamo ni trule, samo one koji su potpuno istrulili, a takvih je bilo i bit će jako malo. Samo neka ona radi po svome, uskoro će ionako jesti samo krumpire. Ni mesni ragu, ništa, kakva tjestenina!, smiješno, samo krumpire, sol i pit će vodu. Vodu jedino i pije. A ti sokići od jabuke, ispijanju tog otrova ubrzo će doći kraj, zakleo sam se tada sam sebi, jer znao sam ih pijemo na rubu povraćanja, i nisam bio siguran, ali često mi se znalo učiniti kako smrdim po tom sokiću. Jednog jutra je i mokraća, koju sam baš ispišao iz sebe nakon držanja iste u mjehuru cijelu budnu noć, imala smrad po sokićima od jabuke. Morat će potpuno zaboraviti malog Viktora, nisam nimalo sumnjao u to. Za svoje, njegovo i moje dobro. Zaboraviti ga u srcu, u nuždi, slika neka ostane, glas nikada ne ostane predugo, ja sam već svršio s time, jedva ga se sjetim, ne znam ni kako izgleda, niti to zamišljam. Ona katkad tvrdi isto, ali znam da laže, mali gad je obožavao te sokiće od jabuke, pio ih je neprekidno, prokleti balavi ovisnik, baš je u našoj kući on poželio svim silama postati običan, beskorisni civil, ali nismo mu dopustili, to je bio najbolji roditeljski potez koji smo učinili. I onaj da smo ga se riješili, dali ga na selo. Tamo neka bude što hoće. Ne mogu više o tome ni sekundu, gadi mi se, još najbolje da razmišljam o tome kako smo ga spasili. Viktor, koji se u početku zvao Rafael, sin je kojega nikada nismo imali. U ovu kuću se više neće donositi sokići od jabuke. Uskoro svi sokići idu u kantu za smeće, onu ispred dvorišta, ako je koji ostao u kući, nije bila danima u dućanu, ali ostala su sigurno barem dva, predobro je poznam. Imat ćemo kratki nesporazum. To je skroz u redu. Uskoro, obećao sam si to.
Danas ćemo kuhati krumpire, takav je bio dogovor. Moja direktiva, točnije. Prijepodne je oblačno i izuzetno sparno. Uvijek je više sparno, bilo je i po zimi, bit će i ove zime. Malo je manje sparno po zimi, to tješi, ipak se lakše izdrži, naročito kada se nešto radi. Užasno je hladno, toplo se odjenemo, ali sparina je u zraku, i dalje, tu negdje, guši, usporava čovjeka. Sjedimo za kuhinjskim stolom i gulimo krumpire. Nećemo ih kuhati u koži samo zbog nje, njoj za ljubav, kaže da ih mrzi guliti onako još vruće, prstima ili, još gore, ako se skuhana koža ohladi u vodi, to je njoj ljigavo, perverzno. Poštujem. Zato sada gulimo kao ludi. Dobro, ja gulim jako loše i sporo, dok je Hana majstor, a i ima tu neku spravicu za guljenje, kojom se ja odbijam koristiti iz zahvalnosti prema krumpirima, njihovom postojanju, naročito u ovim vremenima krajnjeg opreza pri čuvanju vlastitih sloboda i života, tako da će moja žena oguliti većinu. Gledam kako joj se lice kupa u znoju, stol je pun kože, svi su oguljeni, ima ih previše, propast će, skuhati ih sve ili ne? Ako ih ne skuhamo sve, propast će oni koji ne skuhamo. Krivo smo procijenili. Ja sam kriv, želio sam da ih priredimo mnogo, da bude gozba, a sve u namjeri da ih Hana pojede što više, pod izlikom da ih neće valjda pustiti da propadnu, zna se da se krumpiri, jednom kada su skuhani, brzo ohlade, nije da ja nju, i sebe ne bih prisilio da ih jedemo i ledene.
”Sve ćemo ih skuhati.”
”Sve?”
”Sve.”
”Sve.”
”Ne smiju propasti.”
”To bi bilo glupo.”
”Suludo. Neodgovorno.”
”Sumanuto. Trebaju nam.”
”Da, trebaju.”
”I svaki je najvažniji.”
”Svaki, baš svaki.”
”Točno to, o tome se radi.”
”Ko čovjek.”
”I životinja. Cvijet.”
”I povrće. Krumpir, eto, tu su.”
”Jesu, tu su.”
”Da, obavezno ih moramo sve skuhati.”
”I oćemo.”
”To su ljudi.”
”Kao da jesu.”
”Kao ljudi.”
”I sve ćemo ih pojesti.”
”Sve. Do posljednjeg!”
”Do posljednjeg, posljednjeg!”
”Samo bez povraćanja.”
”Nitko ne povraća krumpire.”
”Nitko. Baš ko ni ljude”, tako smo nekako pričali.
Držao sam nožić u šaci. I ja sam bio sav mokar. Kosa joj je bila masna. Osjećao sam se masno. Ta sparina. I rad. Primila je oguljeni krumpir. Pogledao sam je smrtno ozbiljno, onako kako to samo ja znam, i smijem, i mogu. Nije se smijala. Osmijeh joj se skrivao ispod lica. Znao sam. Ustala je od stola, udaljila se nekoliko koraka i bacila mi krumpir ravno u glavu. Pogodila me u nos. Mogla je i u čelo, imam veliko i čvrsto čelo, ali namjerno je gađala u nos, htjela mi ga je slomiti. Smijala se kao luda. Urlikao sam kao da me kolju. Krv je curila iz nosa, fini okus u ustima, nemam ništa protiv okusa krvi, samo protiv soka od jabuke. Skočio sam sa stolca, počela je bježati prema vratima, prema spavaćoj sobi. Dok je došla do vrata, pogodio sam je s barem četiri do pet krumpira u leđa, krenuo za njom s još krumpira u rukama, bacao ih u zid, u vrata, doletio je još jedan prema meni, kučka prepredena, nisam ni primjetio da je ponijela još krumpira, možda je neprimjetno ubacila tri u gaće, jedan me pogodio u trbuh, to kad sam uletio u spavaću sobu. Da bi se onda sakrila ispod plahte, smijala se jako visokim tonom. Ostao mi je jedan krumpir u ruci. Zamahnuo sam da je pogodim ravno u kičmu, ma bilo gdje u tijelo. Onda sam ga zagrizao. Uhvatio me strah da tamo u kuhinji nije ostao ni jedan za skuhati i pojesti. Stajao sam kao ukopan. Skinula je plahtu sa sebe, ustala s kreveta.
”Ajmo skuhati sve te krumpire.”