Najgore proljeće

Nedjelja, 6. travnja. I Otin dvadesetpeti rođendan. Nažalost, posljednji. No to još nismo mogli slutiti. Odjednom, sirene. Zračna uzbuna. Nekoliko puta uzastopce, no ubrzo je i minula. Otvorismo radio. Nalazimo se u ratu. Bombardiran je Beograd. Bez najave rata. Štete su neprocjenjive. Bombardiran je i aerodrom u Rajlovcu, nadomak Sarajevu. A mi? Gledamo se unezvjereno. Treba slušati radio i pridržavati se uputstva: zamračivati prozore, sklanjati stvari s tavana u podrumske prostorije, u kojima valja pripremati sklonište. Imali smo dakle pune ruke posla. Zar se u nepunih petnaest godina toliko toga moglo nakupiti na tavanskom prostoru! Bijasmo i roditelji i ja iscrpljeni od toga posla, jer se mnogo toga moralo iznositi napolje, ispod terase. Bili smo znojni, umorni i prljavi, nemajući vremena ni da razmišljamo o tome da je to početak i kakva ćemo se Sizifova posla još ubuduće morati prihvatiti. A djevojke su imale izlaz i, prema tome, dobro su prošle. Sva ta zbivanja primali smo nekako pokorno, rezignirano; naš unatarnji revolt nije izbijao.

Kod Frelićevih podjednako, ako ne još gore. Onkl Fric se smjesta javio u dobrovoljce, Željko se nalazio na vojnoj vježbi, ali nedaleko Zagreba. Omama i otata odlučiše preseliti k njima. Ionako dolazi Uskrs, pa neka Cena pođe k svojima u Konjščinu.

Jedna jedina razmjerno povoljna vijest bila je ta da je obustavljena školska obuka. Da je takva vijest odjeknula u mirnodopskim prilikama — veselju nikad kraja. A što sada? Prvi put sam spoznao što je tjeskoba, a što — neizvjesnost. No zasigurno još ni izdaleka nisam shvaćao što nosi rat. Što mi je u tim trenucima preostajalo? Dalje čitati trilogiju Romaina Rollanda; Beethovena sam već pročitao. Preostaju mi Michelangelo i Tolstoj. Osim toga, pala mi je na pamet moja zbirka maraka. Počeo sam ih odljepljivati iz svoga omašnoga Schaubeckova albuma. Mama se pomalo ljutila što nisam našao pametniju razonodu. Odljepljivao sam one vrednije, a počeo sam od Australije, pa dokle stignem. Ivica mi je sačuvao sve što sam bio k njemu prenio.

Noći su protjecale pune tjeskobnih misli, prvi put u životu osjećao sam neku vrst praznine, vakuuma, polazeći ususret novim, redom neprijatnim iznenađenjima. Kad je tata čuo da se rezervni oficiri dobrovoljno prijavljuju, a da se pogotovo apelira na vozače automobila, prijavio se u službu, sređen i discipliniran, kakav je uvijek bio. Mi smo se također, moji dečki iz škole, pa i ja, prijavili u službu civilne zaštite, ali nas prvih dana nisu zvali. Tek kasnije, ali samo jednom i nikada više.

Preostalo mi je dakle samo da čitam Romaina Rollanda i čupam marke iz albuma. I da i dalje pomažem u čišćenju tavana, podrumskog prostora i drugih zakutaka.

Zahladilo je, čak je i snijega bilo, što je u travnju prilična rijetkost. I to nije bio dobar znak, a predviđanja starijih i iskusnijih znala su biti, nažalost, točna.

U utorak ili u srijedu tata se vratio negdje iz okolice Bjelovara i donio veliku vreću brašna. Težila je dvadeset kilograma, možda čak i pedeset. Mama je iznenađeno pitala što će nam tolike zalihe, kada su ionako posvuda najavljivali da je zabranjeno držati zalihe hrane. Ne vjerujem da je to bio »ratni plijen«, jer tata bi radije čestito platio, nego da se koristi bilo čijim vlasništvom.

Vijesti Radio–Zagreba bile su ohrabrujuće, čak se pročulo da je osvojen Skadar. A načulo se i o potpisivanju nekog pakta s Moskvom, a ljudi su na to naivno laprdali da će sada Rusi slati svoju armiju protiv Hitlera. Ah, da je bar mrvičak od toga bila istina! Trebalo je izbjegavati alarmantne vijesti, no do tog iskustva dolazili bismo tek postepeno. I zapravo, mnogo kasnije.

Napetost je vladala oko mene, nastojao sam se povlačiti u sebe, i nitko nije mogao pretpostaviti da je kucnuo čas kad završava moje sretno djetinstvo, usklađeni život u roditeljskom domu, okružen dragim bićima koja su mi nastojala u svakom trenutku ucijepiti smisao za lijepo, dobro i plemenito. To su banalne riječi, ali mislim da još nisam dovoljno shvaćao tragiku samog trenutka u tim prohladnim večerima i noćima. Ni vrijeme nam nije bilo sklono. Snijeg je početkom travnja, u to zlo proljeće, stigao, kao izravan vjesnik velikoga zla.

U četvrtak popodne zgromi nas kobna vijest. Neprijatelj je zauzeo Zagreb. Hrvatskom će vladati ustaše ali pod okriljem mrskoga tuđinca. A mi? Ipak smo vjerovali u kraljevsku vlast, u zanosu činjenice da je 27. mart odjeknuo u čitavom svijetu kao znak otpora protiv nezaustavljive sile, koja je podjarmila već dobar dio Europe. Za sve nas bio je to dovoljno iznenadan i žestok udarac. Došlo je, dakle, ipak, to neumitno zlo. No mi još nismo slutili kakve će razmjere poprimiti.

Još istog popodneva na Gvozd je zakročila Smrt. Gestapovci su došli po Adolfa Reina, vlasnika klasne lutrije i suvlasnika ugledne banke Rein i drug. Prema pričanju njegove udovice Jelisave, koja ga je nadživjela tridesetak godina, gestapovci nahrupiše u njihov stan, u prizemlju zgrade Gvozd 23, s nalogom za uhićenje njena supruga. Odvratila im je da je ona kršćanka i da će ga ona štititi. Uto je odjeknuo hitac iz jedne od pokrajnih soba. Adolf Rein bio je mrtav.

Narednog jutra naprosto nisam ustajao. Nisam želio ni doručkovati. Mama se zabrinula, a ja sam dobar dio prijepodneva ostao u postelji. Naprosto nisam želio znati što se oko mene zbiva. Kao da se u meni nešto prelomilo i kao da sam skupljao hrabrosti da se suočim s izvanjskim svijetom, za koji sam znao da će odsad biti drukčiji. Čitav oslonac na kojemu sam gradio svoju ličnost, kovao svoje znanje, s prirođenim ciljem da i ja budem nešto u životu, stropoštao se unepovrat. Ne, ne mogu ustvrditi da sam strahovao, znao sam da će svijet biti drukčiji, posve drukčiji! Ali kakav će zapravo biti, zaista nisam mogao slutiti. Pored svih opomena njemačkih i bečkih Židova koji su u našem domu nailazili na privremeno utočište i opominjali, da i mi bježimo dok je još hora, tata ih je uvjeravao u protivno. Rijetki su od njih ostali, poput Fritza Lunzera, našeg najčešćeg gosta, koji se nadao dolasku svoje majke, sestre i nećakinje. One su nažalost, poput tolikih drugih, ostale neodlučne. Osim toga, pa nismo nikog ni imali »s onu stranu velike bare« na čiju pomoć i jamstvo bismo mogli računati. Možda je upravo to bilo i ono presudno. Uzdali smo se u hrvatski filosemitizam, koji je zaista i vladao u krugu najprisnijih katoličkih prijatelja, što se uskoro i pokazalo. No osim Mačeka tu je i preuzvišeni nadbiskup Stepinac, čovjek u kojega možemo imati potpuno pouzdanje u našu zaštitu.

Ručao sam vrlo malo, a nakon ručka ipak sam odlučio da još jednom odem vidjeti Parsifala, bez obzira na nacističko prihvaćanje wagnerovskih visokoparnih ideoloških zastranjenja, koja su pogodovala velikim germanskim idealima. Želio sam se, bar na trenutak, oduprijeti velikoj mori i makar u posljednjem naletu predati se duhovnom svijetu jednog doduše u crkvenim krugovima nepoželjnog apokrifa, ali koji me je već i ranije prenosio u neki tada još zagonetni svijet specifične duhovnosti, kao neku vrstu bijega iz nametnute nam stvarnosti. Nažalost, predstava je održana bez središnjeg, drugog čina, koji bi vjerojatno, po nečijem mišljenju oskvrnuo svečanost trenutka. Ovaj put je, umjesto Baranovića, Lovro Matačić preuzeo vodstvo izvedbe, koja je, premda krnja, ipak opajala onom blagotvornom smirenošću jednog zaista svečanog posvetnog prikaza. Premda sam se osjećao gotovo opčinjen, u izrazitom proturječju prema novoj stvarnosti, bio sam ogorčen gledajući na povratku kući kako Ilicom marširaju kolone i kolone nacističkog Wehrmachta, popraćene kliktajem svojih simpatizera. Posebno me pak osupnuo pogled na Leonardu S. svoju dugogodišnju susjedu. Lea, zar ti? Pobogu, što to radiš! rekao sam joj, vidjevši kako pobjednike dariva narančama iz neke papirnate vrećice (najlona tada još nije bilo). A ona se samo slavodobitno i ponešto podrugljivo smijuljila. Dakle i ona, zar je moguće, pomislio sam u trenutku, i uopće tko su ti Zagrepčani koji dočekuju osvajače — nametnike? Jesu li to oni isti, koji su dočekivali i blaženopočivšeg i viteškog kralja Aleksandra? Ili su to oni koji su, ne tako davno, priredili bakljadu u čast nadbiskupu–koadjutoru? Ili je to naprosto svjetina, takozvani lumpenproletarijat, gradski ološ, ljudi s dna života koji čekaju svoj veliki trenutak? Ili je to djelo visokoorganiziranih petokolonaša, za čiju smo rabotu znali, ali smo je prezirno podcjenjivali? Snužden sam se vratio u kućnu atmosferu u kojoj nitko od nas nije drugima želio priznavati svoje strepnje.

Još uvijek me nije napuštala pomisao na Leonardu i naprosto nisam shvaćao da tko zna koliko je još takvih Leonarda iz meni bliske okolice. Jamačio bih da njezin ota i sestra nipošto nisu bili takvi. No svatko, tko je doživio te dane, vjerojatno ih i pamti. Nedugo zatim ispričala nam je Marcela kako je ona doživjela taj sudbonosni dan. Posjetila je to popodne svoju prijateljicu Zdenku u Dugoj ulici, suprugu uglednoga zagrebačkoga pravnika, koji je u razgovoru s njima dvjema optimistički ustvrdio da ne vjeruje u brzu njemačku pobjedu. Kako je šećući nervozno gore–dolje sobom za primanje pogledao načas kroz prozor, iznenađeno je kriknuo: Zaboga, pa već su tu. Marcela je sva izbezumljena istrčala napolje da stigne kući. Čitavim je putem plakala. Neki dobronamjerni gospodin, negdje već nadomak Medveščaka, ljubazno je upita, zbog čega plače. Došli su Nijemci odvrati ona uz plač. Pa ako su Nijemci reče on na to, nisu Turci! A ona mu reče: Da su Turci, ne bih ja plakala. Nijemci su mnogo veće zlo! Tko zna je li se ikada dobronamjerni građanin imao prilike uvjeriti u opravdanost Marcelinih suza?

U subotu sam se, kao i za Parsifala, dogovorio sa Zdenkom da pođemo u katedralu na misu. Smatrao sam to vjerojatno novim bijegom od okrutne stvarnosti, časoviti bijeg doduše, ali i ispunjenje svoje kršćanske dužnosti. Možda je ipak pritom prevladavao osjećaj pripadnosti mojim najboljim školskim drugovima i prijateljima, od kojih se nisam želio odvojiti. Na putu do katedrale čekalo me već kod Edison kina novo iznenađenje — vojni kamion pored kojeg su u redu čekali njemački vojnici. Zapazio sam da je kamion zapravo pokretna tiskara njemačkih vojničkih Reichsmaraka koje je svaki dućan bio obavezan primati i na temelju tih svježe otisnutih ceduljica izdavati robu. Na temelju toga, Zagreb je za tili čas ostao bez najpotrebnijih namirnica, ali i ostale robe, već odavna deficitarne u Trećem Reichu. Još istoga dana grad je bio oblijepljen proglasom novog ustaškog zapovjednika, Slavka Kvaternika, kojeg smo dočekali sa zebnjom i strepnjom. Jer Pavelić će tek na Uskrsni ponedjeljak ući u grad, pokazavši već na samom početku svoje krvave, koljačke vladavine svu svoju bijednu, kukavičku narav.

Na povratku kući dočekalo me novo iznenađenje. Ode naš žuti Studebaker Cabriolet, tatin ponos, ali kojega je na poziv građanima tata smjesta dao na raspolaganje prema proglasu, kojim je izvršio svoju rodoljubnu dužnost. Nakon nekoliko dana, dok je sâm obavljao vozačku službu u vojnoj komandi, slučajno je ondje sreo Alojza, koji se kao profesionalni vozač također došao prijaviti. Tada je tata svoja kola bio povjerio njemu, nadasve siguran da će ih on najstručnije njegovati. A kad tamo dođoše Nijemci i naprosto — zaplijeniše vozilo koje im je zapelo za oko. Netko je Alojzu tvrdio da se u Studebaker Cabrioletu odvezoše čak u Grčku, gdje mu se dakako zauvijek izgubio trag.

Posjetili smo Frelićeve negdje tijekom popodneva. Teta Ruža nas je dočekala riječima: No što velite, imamo slobodnu Hrvatsku, kao što smo to uvijek željeli. Otata ju je prekinuo rekavši: sjećam se toga kao da je jučer bilo, da bi to i on želio, ali ne pod tuđom vlašću i to još pod hitlerovskim okriljem. Teta Ruža, rođena Hrvatica iz drevne turopoljske plemićke loze, nedvojbeno je svoje hrvatstvo osjećala punim intenzitetom. Uostalom, takvih smo se reagiranja naslušali ne tako davno i to s najviših mjesta. Nije to od tete Ruže baš bilo taktično, ali nisam joj zamjerio, jer ona nikad u životu nije pokazivala da židovsku obitelj svoga muža ne prihvaća podjednako kao svoju itekako brojnu, vlastitu obitelj. Nisam joj dakle zamjerio, ali sam ipak — upamtio.

(iz sjećanja zagrepčana Branka Polića – nastavak slijedi)