Piše: Thomas Assheuer

Dobrodošli u klub. Mađarska s Viktorom Orbanom je već unutra, Poljska mu je upravo pristupila. Na ulazu se već guraju daljnji kandidati. U Austriji Slobodarska stranka čeka na svoju priliku, u Švicarskoj SVP slavi pobjede, a u Francuskoj Marie Le Pen pred sobom naganja tradicionalne stranke. U Danskoj i Finskoj desne stranke već su u vladama, a kad bi se u Nizozemskoj danas glasalo, desni populist Geert Wilders postao bi novi predsjednik vlade. Ovih dana sve su oči uprte u Njemačku, ka borbi stranke AfD (Alternativa za Njemačku) protiv Angele Merkel. Jer, padne li Merkel, past će Europa.

Zbog kluba desnih stranaka vlade su u panici, to više što crta razgraničenja između desnog i radikalno desnog na očigled postaje sve nejasnija. Ma koliko da im se programi razlikovali, boreći se sa svojim protivnicima desničari zbijaju redove: bore se protiv islama i globalizacije, a protiv novina koje lažu, a protiv zabluda o genderu i onih koji propovijedaju ljudskih prava bore se ionako. No u prvom redu bore se protiv Europske Unije, zovući je „monstrumom“. Monstrum je, vele, ponosne narode unizio na protektorate zbog čega oni moraju sudbinu uzeti u svoje ruke. Koliko je moguće bez EU-a, svaki za sebe a s Bogom protiv svih. Došlo je vrijeme za konzervativni ustanak. Vrijeme za kontrarevoluciju.

Nameće se pogled na tip desnog političara, tu toksičku mješavinu resantimana i manije veličine, osvetoljubivosti i nasmiješene mržnje. Ali, mnogo je zanimljivije pitanje zašto desne poruke nalaze plodno tlo. Koje čežnje bude, zašto se toliki glasači osjećaju shvaćenima?

Desne i desno-konzervativne slike svijeta dobro su istražene. Znanstvenici koji se bave politikom secirali su ih do kostura, nema tu više mnogo toga za otkrivanje. Njihovo ideološko srce potječe iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, i od tada se tu nije pojavilo ništa temeljno novo, ako se izuzme „kulturna hegemonija“, ideja ukradena, što je originalno, kod marksista Antonija Gramscija. Mostovi desnice prema „neprijateljskom taboru“ postaju sve rafiniraniji a njeni razjareni antikapitalistički pjevovi su nakon financijske krize 2008. postali piskutaviji. Zato su se nešto prorijedile pohvale nejednakosti, budući da u međuvremenu, kako se vidi, o nejednakosti brine sam kapitalizam.

Ukratko, nije se promijenila desno konzervativna slika svijeta; promijenio se rezonantna kutija u kojem ona razvija svoju djelotvornost i biračima postaje plauzibilna. Raspad države, izbjegličke kolone, islamistički teror, kriza rasta, nepodnošljive socijalne podjele – svaka od tih kriza i ruši nacionalne granice i politici postavlja prevelike zahtjeve. Kako ne postoji transnacionalni poredak koji bi ljude zaštitio od tih ugroza, novoj desnici preostaje samo još jedan put: nacionalna samopomoć, povlačenje u čvrste zidine autoritarne države. Gdje je unutra raj a vani je pakao. A vrag uvijek dolazi izvana.

Izvana dolazi i „kapitalizam“, pa čak i razočarani privredni liberali iz AfD-a u međuvremenu grme protiv „diktature banaka“. Front National (Nacionalna bojišnica) je svoje parole gotovo kompletno prebacio u notni ključ kritike kapitalizma; ranije je huškao protiv židovske svjetske zavjere, danas to pak čini protiv neprijatelja svijeta Amerike, izumiteljice globalizacije u kojoj je isparilo sve što je čvrsto stajalo ili bilo staleško. Desne stranke sa zahvalnošću posežu za opravdanom kritikom TTIP-a (Transatlantskog sporazuma o partnerstvu u trgovini i ulaganjima) da bi je radikalizirali i dali joj voelkisch (rasističke, nap. prev.) naboje. Europska unija, kaže se tu, je samo izmišljotina SAD-a, ona samu sebe nikad nije željela. Sada TTIP zaokružuje podvrgavanje kontinenta-blizanca Amerike pod zakone Wall Streeta. Kolone izbjeglica Europa ima također zahvaliti samo Sjedinjenim Državama; u Iračkom ratu otvorili su Pandorinu kutiju, a u Africi je kapitalizam uništio poljoprivredu. Od tada „horde tuđinaca“ gaze „kulturnim prostorom Zapada“.

Ali zašto je kapitalizam ipak privlačan? Desno objašnjenje glasi: jer je liberalizam zaveo „narode“, i to praznim obećanjem multikulturnog društva s razmaženim muškarcima, pomuškarčenim ženama, hiperindividualizmom, homo brakovima i „diversityjem“. U interpretaciji ruskog filozofa Aleksandra Dugina, jednog od vodećih pera europske desnice, multikulturalizam je trojanski konj kapitalizma. Pod izlikom da narodima donosi slobodu („sve je moguće“), on je prodro u njihovu najdublju nutrinu i razorio sve „prirodne“ vrijednosti.

Tko je pročitao Duginove tekstove, mora se oprostiti s nadom da fašizam zauvijek pripada prošlosti. No radikalna kritika multikulturnog društva očigledno pogađa i osjećaj života kod konzervativaca. Nitko nije izrazio vlastiti strah od stranoga, od miješanja i gubitka identiteta tako dobro kao novi poljski ministar vanjskih poslova Witold Waszczykowki. Na zapadu je kao u marksizmu – „kao da se svijet automatski mora kretati u samo u jednom pravcu – u novu mješavinu kultura i rasa, svijet biciklista i vegetarijanaca koji polažu samo još na obnovljive energije i bore se protiv svakog vida religije. To s tradicionalnim poljskim vrijednostima nema više nikakve veze.“

Postoji još jedna kritika multikulturalizma, a analitički je poučna i ona. Prema njoj, samo prosječni građanin konforman s duhovim vremena vjeruje da multikulturno društvo ljudima donosi toleranciju i mir. To je zabluda. U stvarnosti ona im donosi građanski rat, borbu svih protiv sviju. Kroz društvo se provlače nevidljivi zidovi i identitetske politike, besmislene razlike i šuplja razlikovanja koja nagrizaju svako „prirodno jedinstvo“.

Ta kritika postoji i u jednoj zanimljivoj lijevoj inačici. Multikulturalizam, piše slovenski teoretičar Slavoj Žižek, doduše jeste dostignuće, no ugrožavaju ga mržnja i indiferentnost. Stoga je multikulturnom društvu potrebno nešto zajedničko – ne idiotsko prizivanje naroda, već borba za svjetsku solidarnost i univerzalne norme. Kada bi uspjelo na to obavezati sve društvene grupe, uključivši doseljenike, tad bi brzo došao kraj islamofašizmu i nepoštivanju ženskih prava.

Ne mora se dugo nagađati što je desnim strankama alternativa postmodernom kapitalizmu. Ne u repolitizaciji odnosa – to bi bio samo novi oblik stanja u pokretu: spas je mnogo više u povratku nacionalnoj kulturi. U desnoj slici svijeta kultura je uvijek nešto jedinstveno i bezvremeno, njeni mitovi i pripovijesti napajaju narodni duh i predstavljaju najdublji izvor kolektivnog smisla. Zato je za „narode svijeta“ nesreća što je anglosaksonski liberalizam kulturu strogog državnog nadzora oslobodio i predao ga u prljave ruke društva, gdje profani redatelji na otvorenoj sceni rasijecaju sveto umjesto da ga ponizno pokazuju narodu.

Desna kritika bijesnog neprijateljstva moderne prema tradiciji odnosno samodopadnog redateljskog kazalištu možda pogađa nešto točno, ali o tome se ne radi, ovdje se radi o iz temelja drugačijem shvaćanju kulture: kultura mora služiti državi, ona joj mora osiguravati metafizičku auru, jer bi inače država – kao i liberalizam – bila tek „mašina“. Kad je mađarska vlada preuzevši vlast kulturu jednim potezom očistila od neposlušnih intendanata, opravdala je to time da se nacionalna kultura mora osloboditi lanaca lijevo-moralne etike opredjeljenja.

I doista, estetski argument je bio samo izlika. Pa je upravo oslobođena umjetnost hitno instrumentalizirana i privedena kao patriotska agencija za proizvodnju smisla, a u službi osiguranja Orbanvog predsjedničkog režima, zatražena je prehrana temeljena na klasičnim autorima, a ne dijeta iz kritičke đavolje kuhinje. Izgleda da se isti napad na umjetnost upravo ponavlja u Poljskoj. Tek što je stranka Pravo i Spravojedlivoč, PiS (Parvo i Pravda) Kaczynskog dobila izbore, trebala je biti zabranjena „pornografska“ izvedba Elfriede Jelinek, navodno se kosila s udomaćenim vrijednostima. Možda tome kumuje želja da se komadi ponovno igraju nevino kako piše; ali kad država odlučuje gdje prestaje vjernost originalu a počinje remećenje javnog reda i mira, to je cenzura. Bilo kako bilo, u Poljskoj će ubuduće sve kazališne izvedbe biti vještačene i podvrgavane ispitu jesu li moralno prikladne. Stranci Alternativa za Njemačku to će se dopasti. Predsjednik njene zemaljske organizacije za Sasku-Anhalt već dugo zahtijeva da se njemački klasici izvole režirati tako da „potiču na identifikaciju s našom zemljom“.

Djelatnu njegu vrijednosti i tradicija te koheziju europski desničari zahtijevaju i od medija. S njihovog stajališta oni ne tvore neku četvrtu vlast koja nadgledajući pazi na prste države; naprotiv, mediji su po njima polu-državni organi koji prezentiraju identitetsko-političke potrebe nacije i osiguravaju lagodno zdravstveno stanje tijela države. U Poljskoj novi medijski zakon treba „državu izliječiti od bolesti, kako bi se opet oporavila“; mora brinuti o tome, da radiodifuzija i televizija grade nacionalnu zajednicu, kako bi „Poljake ujedinili za velike ciljeve“. Ljepše to ne bi mogli izraziti ni Vladimir Putin, ni Viktor Orban ni Alexander Gauland.

Tiha napomena da uzimanje u škare umjetnosti i medija znači rušenje demokratske podjele vlasti, ovdje nije od velike pomoći. Unutar desne slike svijeta je „demokracija“ samo mali dio države koja nadsvođuje sve, koja obuhvaća sva pojedina područja društva te ih, koliko je moguće, stapa u organsko jedinstvo – pravosuđe i obrazovanje, novine, televiziju i kulturne ustanove. Stoga se volja naroda ni ne mora mukotrpno stvarati kroz demokratske procese; naprotiv, ta volja je u dubokim slojevima naroda uvijek prisutna, u pred-političkome kao što su to religija, jezik, kultura.

U tom shvaćanju demokracije položen je desničin stvarni detonator. Po njoj je demokracija legitimna već u trenutku kad vlada ponovno uspostavlja izvornu volju naroda, kada ju ponovno budi i činom nekakvog samožrtvovanja osigurava od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Ili da citiramo zloglasnu rečenicu teoretičara državnog prava Carla Schmitta: „Politička snaga neke demokracije iskazuje se u tome da zna kako da strano i drugačije, ono što ugrožava homogenost, drži daleko od sebe.“ U slučaju nužde, kako izjavljuje Alternativa za Njemačku, i vatrenim oružjem.

Drugačije rečeno: desna „narodna demokracija“ sve polaže na to da operativnim zahvatom iz ustava izvadi univerzalistička načela i podredi ga navodnoj „narodnoj dobrobiti“. Time bi izlišna postala i jednakost građana pred zakonom. Front National misli na primjer da bi „urođeni“ Francuzi trebali imati bolji tretman nego francuski građani stranih korijena, budući da je na prvom mjestu dobrobit naroda, a potom tek slijede pravo i zakonitost. „Pravo“, uzviknuo je poslanik PiS-a Kornel Morawiecki u poljskom parlamentu uz klicanje svojih stranačkih prijatelja, pravo „je važna stvar, ali nije nešto sveto. Iznad prava stoji dobrobit naroda.“ Neka se pazi onaj kome padne na pamet da dobrobit naroda definira drugačije no vlada.

Lako si je predočiti djelotvornost kojom desna kritika sustava eksploatira strahove, a razljućene ljude vodi na ulicu. Europska desnica otvorenih ruku dočekuje one koji su izgubili svoj politički dom, sve one koji su ostavljeni na pruzi, razoarane i preplašene ljude iz donjih srednjih slojeva koji danas još imaju posao ali ga zbog digitalne revolucije mogu izgubiti već sutra. Desnica vabi „narodnom demokracijom“ koja da je pravednija od društava borbe u EU-u, ona nudi u zamjenu „sigurnost za slobodu“, budući da zna da je kurs slobode svuda pao: neoliberalizam je uvećavao slobodu imovine malobrojnih i nesigurnost mnogih, a od arapskog ustanka za slobodu nije ostalo mnogo. Svugdje se može naći nešto bolje od slobode.

Obećanje izgleda da djeluje. U Poljskoj je Jaroslaw Kaczynski obećao više sigurnosti, veće minimalne dohotke, veće dječje doplatke. On je to učinio govoreći s namjernim odmakom od tekuće euro-semantike koja potrebitima u usta trpa jezični ujušak iz „konkurencije, osiguravanja od rizika, odgovornosti za samog sebe“. Desni političar nikad ne bi izgovarao riječi iz plastike poput „humanog kapitala“. Umjesto toga desni političar govori o „zapadnom čovjeku“, a ne da se smisao života sastoji u teoriji sistema, u ekonomiji pojedinca ili izbjegavanju pogrešnih stimulacija. Smisao čine „narod, kultura, nasljeđe“ i kako se te patetične riječi već zovu, a krpaju sve rupe.

„Pogledajte ovamo, doviknuo je PiS biračima, liberali dijele ljude na pobjednike i gubitnike. Dok pod našom vlašću svaki pošteni građanin ima svoje mjesto, svatko je priznat, a u olujama povijesti mi nikoga ne ostavljamo samog. Sigurno, u dobro ugrijanoj kući katoličkog solidarizma miriše na zelje i tamjan, no u njoj je, zar ne, čovjek barem na sigurnom.

Naravno da desna kontrarevolucija cilja na to da ljevice učini izlišnima. Matteo Salvini iz desno-radikalne frakcije ENF-a u Europskom parlamentu preporuča im da jednostavno malo zavežu i shvate da desne stranke rade njihov posao; ne ljevičari, već desničari su danas „šampion radničke klase“. Obljubljena je i tvrdnja da lijevi političari samo još uvećavaju nepriliku – žele više Europe, više transnacionalnosti, a time i više nesigurnosti. Čemu sve to? Umjesto da ljude navode da se apstraktno uzdaju u neku budućnost, a ona će biti još kaotičnija, povlačenje u toplinu nacionalne države odmah može početi. „Jednostavnost je bolja“, veli Putin u Rusiji, au za njim ponavlja stih.

Nema sumnje da su desnu kontrarevoluciju proizvele financijska kriza i rigidna politika štednje. I teško je oboriv dojam da je Angela Merkel nametnuvši Europi njemački model uspjeha, bio je voda na njen mlin, budući da svjetski pobjednici u izvozu ne mogu postati baš svi. Niti tko može ustvrditi da je demokratizacija Europske Unije uspjela. Ta tko se u istoj mjeri osjeća građaninom svoje zemlje i građaninom Eu-a?

S desnim strankama sada se formira jedna snaga nasuprot političkom liberalizmu; ona kao zaleđe ima realno postojeću sistemsku alternativu Putinove autoritarnu državu snova, i trenutačno može samo dobivati: svaki pokušaj da se Europa produbi kao unija njima daje uzgon, svakako zaustavljanje na brdu problema njima koristi. Tako se europska desnica ovog časa približava svojem cilju: rušenju liberalnog društva i pretvaranje Europske Unije u labavu udrugu „domovina“. To bi za kontinent značilo izlazak iz vlastite povijesti, a možda znači i da su prilike kao u Weimarskoj republici, samo što imaju europsku dimenziju. Presudno će biti da li će se okončati sirijska mora, a Europskoj Uniji poći za rukom da se u uvjetima izbjegličke krize nanovo utemelji. No, nove desnice neće nestati ni tada. Iz njihove mržnje progovara objektivna mahnitost, mahnitost jedne poludjele epohe.

Die Zeit, Hamburg, 11. veljače 2016. (S njemačkog preveo Nenad Popović)