Družili smo se intenzivno sedamdesetih godina, kad sam svakodnevno navraćao u njezin (i Brankov) suterenski stan u Jurišićevoj. Nije tada bilo mobitela (ma, ni telefona) da se najaviš. Ulazilo se bez kucanja, kao da smo obitelj. Ona je bila mlada novinarka kulturne rubrike Večernjaka, on pjesnik,semantički konkretist, naizgled zbunjen, ali pun neobičnih ideja, malo u oblacima…Branko i ja smo potkraj sedamdesetih pokrenuli časopis OFF, a i Ana je bila tu, nepotpisani član redakcije.
Tko se sve tu nije okupljao: od Toma Gotovca do studentice Branke Kamenski. Razgovaralo se sa strašću, ponekad i svađalo. I pilo se (ako se imalo). Odlazilo se Branku i Ani na Susak (gdje su za male novce kupili neku staru kuću koja je prokišnjavala), pa smo se po cijeli dan goli kupali i sunčali na pješčanim plažama.
A Ana je bila naš oslonac, uvijek nježna, brižna, pametna.
Poslije smo se pogubili u našim novim životima; ona se u svome Večernjaku s književnosti i elitne kulture prebacila na modnu scenu i – po riječima znalaca – postala modni autoritet.
Viđali smo se zadnjih godina rijetko, ali svaki put bismo se zagrlili. I smijali. Nevidljivo nas je spajalo neutrnulo prijateljstvo iz mladosti.
Nedostajat ćeš mi, Ana draga…