Piše: Branko Čegec (Kulturnjaci 2016)

Nikad ne bih stavio potpis za nečiju smjenu zbog njegovoga mišljenja. Svatko na mišljenje ima pravo, i nitko mu ga ne može uskraćivati. Naravno, kada se to pravo ostvaruje za kuhinjskim stolom, u birtiji ili na utakmici. Kada, međutim, to pravo reprezentira oficijelnu politiku, kada se demonstrira na razini „vlasti“, odnosno „političke moći“, onda to nipošto nije pitanje individualne slobode, nego prije svega odgovornosti prema mjestu s kojega dolazi, a onda i prema biračkom tijelu, koje – nadam se – ipak nije računalo s ispraznostima resentimenata i povijesnih revizionizama. Ja ne vidim problem ni u kojem pojedinačnom primjeru, nego isključivo u konstruiranju sustava koji takve stvari omogućuje. A omogućuje ih već na najbanalnijoj razini: iznevjeravanjem demokratskoga procesa koji je nekoj skupini ljudi omogućio zaposjedanje pozicije „vlasti“. Naime, nakon krajnje dvojbenih postizbornih trgovanja, jedva okupljena „koalicija“ poseže za mehanizmima koji posve poništavaju po meni ionako problematičan izborni sustav: u nemogućnosti postizanja ciljeva u međusobnoj trgovini, najjači koalicijski partner instalira osobu (o kojoj ne mogu misliti ništa, kao niti najveći dio „biračkoga tijela“) koja nema baš nikakav politički legitimitet, i zapravo je pljuska u lice ponajprije vlastitim „glasačima“. Nakon toga slijedi sada već očito beskrajni proces koji se posve iscrpljuje u trgovanju, a da je pritom zemlja u potpunoj blokadi, nužnost hitnog definiranja proračuna zadnja je rupa na svirali, a u javnost se izlazi s posve neodređenim, često nemuštim ili pak infantilnim izjavama o tome kako se „stvari kreću u dobrom smjeru“. Pritom je, naravno, u najavljivanoj „Vladi stručnjaka“ vrlo brzo izbilo na vidjelo da stručnosti nema mjesta, jer su sva ionako zauzeta, odnosno, premalo ih je i za zadovoljavanje očekivanja najbliskijih suradnika. Pa se onda dovede neki tužan čovjek samo da bi se podilazilo jednoj društvenoj skupini (i ode kako je i došao), a onima drugima se pokušava demonstrirati „čvrsta ruka“, dovođenjem čovjeka izvan struke, posve neupućena u kompleksnost jednoga područja, koje nitko nije niti spomenuo u izbornim kampanjama, kao ni do trenutka „preuzimanja vlasti“, kako se to već zove. Dakle, netko tko kulturu ne podnosi, prezire je i niti ne pokušava sagledati njezine rezultate, uvest će red isključivo batinom (i mračnim backgroundom), jer riječ je o parazitima, probisvjetima i pijavicama na proračunu. Bajnom proračunu ispod pola posto projiciranoga sadržaja državne kase. Populistička smicalica o „sisama“ i „jaslama“, jasno je, postiže najbrži i najpogubniji efekt u „širokim masama“, među onima koji ne dobivaju plaću, kopaju po kontejnerima i ne mogu si priuštiti niti kino, ni kazalište, a o knjizi da i ne govorimo… Kako „Vlada“ očito nema nikakvo rješenje čak ni za najminimalnije pomake u tragičnoj svakodnevici, kako ideja o „gospodarskom napretku“ služi tek kao božićna lampica na tramvajskom stajalištu u Črnomercu, gnjev gladnih i prezrenih najlakše je usmjeriti prema parazitima (u najboljoj staljinističkoj tradiciji, koliko god se zaklinjali u prezir prema SVIM totalitarizmima).

Čini mi se da je naš problem mnogo širi od jednoga stručno i ideološki problematičnog ministra, jer ta famozna „nacionalna struktura“, trenutačno na vlasti, očito prezire i ono u što se očajnički kune, pa svoju „stručnost“ iskazuje promjenom boje kvadratića na nacionalnom grbu, koji su unatoč svim tradicijama i heraldičkoj povijesti, upravo pod njom poplavili od bijesa.