Prisilna sterilizacija, stvaranje neplodnosti bez pristanka pogođene osobe. Prva akcija nacionalsocijalizma u sklopu unapređivanja vrste (Aufartung) bila je prisilna sterilizacija takozvanih nasljedno bolesnih koju je omogućio Zakon o sprečavanju nasljedno bolesnog potomstva od 14.7.1933. Kao u zakonskom smislu nasljedno bolestan važio je onaj koji je patio od slaboumnosti, šizofrenije, cirkularnog ludila, nasljedne padavice, huntingtonove bolesti, sljepila, gluhoće ili teške tjelesne deformacije. I teški alkoholizam mogao se ocijeniti kao nasljedna bolest. O zahtjevima za prisilnom sterilizacijom, na koje su bili obvezani liječnici u državnoj službi i voditelji ustanova, odlučivali su Sudovi za nasljedno zdravlje. Ukoliko je donijeto rješenje o prisilnoj sterilizaciji, ona se morala provesti unutar četrnaest dana. U slučaju nepoštivanja poduzimane su mjere prinude, sve do policijskog privođenja u klinike. Otpuštanje iz zdravstvenih ustanova i ustanova za njegu bez prethodne prisilne sterilizacije bilo je zabranjeno. 1939. godine je Odredbom o njezi nasljednog dobra prisilna sterilizacija ograničena na „hitne slučajeve“. U Trećem Reichu je prisilno sterilizirano između 250 000 i 300 000 ljudi. Zamjetnijeg otpora na početku nije bilo, jer su nacionalsocijalisti spretno nastavili rasprave iz doba Weimarske republike o eugenici (njezi nasljeđa) i rasnoj higijeni. Metode prisilne sterilizacije čitavih grupa i naroda iskušavane su pokusima na ljudima u koncentracionim logorima Auschwitz i Ravensbrück.

Grosses Lexikon des Dritten Reiches /Veliki leksikon Trećeg reicha/, ur. Christian Zentner i Friedemann Bedürftig, Südwest Verlag, München 1985. Prijevod: Nenad Popović

Nap.prev. Usporedi:

https://www.youtube.com/watch?v=FZquBH0CH24