…

Tako sam se u svim prelomnim časovima i brodolomima hvatao instinktivnom grčevitošću za spasonosnu slamku „istine“. Mislio sam: ako čovjek nije dovoljno jak da ne griješi, mora i može da bude bar toliko jak da svoju krivicu nezamućeno uočava i da je bez sustezanja priznaje. U tome leži ona krajnja granica na kojoj čovjek još može da se nazove čovjek.

Bio sam sasvim načisto koliko dugujem Dolores. Kojim bi putem bio udario moj život i gdje bi bio završio da se nisam sreo s njom? Ako ikome u životu, njoj sam morao biti zahvalan. A ja nisam gluh za taj osjećaj. Ono što je u mojim očima najviše srozavalo i degradilo čovjeka bio je nedostatak osjećaja zahvalnosti. Možda je i to bilo u meni stvar estetskog porijekla. Činilo mi se da je gluhoća za blagodarnost najizrazitije obilježje ljudski nerazvijene jedinke, ili još mlada i neistančana društva. Pred skaskom o Androklovu lavu oni ostaju smeteni: u gesti zvjeri naslućuju nešto što ih nadilazi, a ne mogu da mu otpovrnu: „to je malograđanština“, „to je laž“. Ali ne obmanjuem se. Mada je zahvalnost jedan od najdubljih i najprisnijih, pa možda i najtrajnijih osjećaja u nama, on je svakako jedan od najmanje djelotvornih. Teško da se na njemu ma što može graditi. Površan prohtjev, prolazan zanos, sitna ambicija, mali inat kadri su da nas na nešto natjeraju. Čak i iz neke difuzne tuge, iz neke nejasne nostalgije „želio bih – a sam ne znam što“, čovjek je u stanju da nešto postigne, da nešto učini. Da s nečim raskrsti, da nešto raskine, da nekud otputuje. Ako ništa drugo, a ono da se propije. Najviše na što zahvalnost može da nas natjera, to je uzdah. Uzdah sjećanja, uzdah žaljenja, uzdah samoprijekora, ali ništa više od toga. Posjet u bolnici, topla misao o obljetnici, kita cvijeća na grobu. Ili, još tipičnije, uzdah kajanja zbog propuštenog posjeta, zbog nezapaženo promakle obljetnice, zbog cvijećem neokićena groba. I još, nagorka misao o „općoj ljudskoj nezahvalnosti“, u koju se naša lična zaogrće kao u toplinu jedne moralne bunde.

I (da li da to kažem?) kad mi je stgila vijest o njenoj smrti, dočekao sam je kao jedno oslobođenje. Između dva ljudska stvora povezana krivicom ona raste i radi dok su god oni živi, i sama živa stvar. Tek smrću krvnika ili žrtve ona je završena, zapečaćena. Zauvijek fiksirana. Govorio mi je znanac koji je kao dijete u igri izbio oko djevojčici iz svog dvorišta: „Svaki susret s njom nanosio mi je tako nepodnosivu patnju da sam joj želio smrt. Drugog izbavljenja nisam vidio. Ne isključujem da bih je, u podesnoj prilici, bio mogao ubiti. Jedna vrsta samoobrane. Jedna od nebrojenih neispitanih vrsta čovjekove samoobmane.“

Ima nešto u ljudskom redu stvari, neki nagon ili neka fatalnost, što nas goni da u našim krivicama idemo dokraja.